Političko naselje “liberalne” ljevice

Sokrat (oko 469. – 399. pr. Kr.) nije napisao nijedno djelo. Tvrdio je kako je mudrost u razgovoru, a ne u knjigama te da knjiga šuti kad je pitamo. Najružniji Atenjanin s najljepšom dušom, kako su govorili za njega, obilježio je V. st. pr. Krista. Koliko je ovaj Periklov suvremenik bio iznad ostalih filozofa govori činjenica da se čitavo razdoblje povijesti filozofije prije njega naziva „predsokratovskim“. Rodnu je Atenu napuštao samo u vojnim pohodima s kojih se redovito vraćao s odličjima.

Govorio je kako je njegov zadatak filozofiju s neba spustiti na zemlju jer je do tada filozofija bila rezervirana samo za elitu, kako su govorili pitagorejci. Sokrat nije imao školu u kojoj je držao predavanja nekolicini odabranih, nego je filozofirao na ulicama Atene pitajući ljude, posebno mlade. Sokrat je bio poznat po tome što je ispitivao građane na trgu: „Stani, prijatelju moj, da popričamo malo. Ne o istini koju bih želio sakriti, niti o skrivenoj prirodi svijeta; već o onome što si radio kad sam te sreo. Ti misliš da je to ispravno, ili lijepo, ili dobro, zato što to radiš; objasni mi dakle što je to pravda, ljepota, dobrota.“ Zatim je donosio definiciju tih pojmova. Budući da je bio vrlo pametan vlasti Atene je dovodio u neugodne situacije. Nisu ga podnosili pa su montirali sudski proces protiv njega i ubili ga. Ne tolerancija na djelu. Samo zbog toga što je govorio ono što se vlastima nije sviđalo.

Ako govorimo o (ne)toleranciji i liberalizmu ne možemo izostaviti engleskog filozofa Lockea.

John Locke (1632. – 1704.) je živio u vrijeme vjerskih previranja i ratova (1641.-1645.). Školu u Westminsteru je upisao 1646., a potom studij filozofije i medicine na Oxfordu, gdje je jedno vrijeme i predavao. Potom se kratko angažirao u politici, ali s promjenjivim uspjehom. Kao pristaša Parlamenta morao je bježati u Francusku pet godina, odakle je 1683. pobjegao u Nizozemsku. Nakon što su njegove liberalno-građanske ideje pobijedile u revoluciji 1689., vratio se u Englesku. Utemeljio je empirizam, gnoseologiju i liberalizam.

U djelu Pismo o toleranciji piše kako vladar mora biti nepristran i tolerantan te ne smije nastupiti kao član neke određene crkve. Vladar treba poštovati sve, osim katolika. „Papiste“ kako je pogrdno nazivao katolike, treba bezobzirno progoniti jer oni teže rušenju svih vlada osim papine. Katolička crkva je po Lockeu opasna jer ima političke ambicije pa prema „papistima“ ne treba biti tolerantan. Samo se po sebi razumije da se ne može tolerirati ni ateizam jer on, niječići Boga, osporava i egzistenciju prirodnih zakona koje je donio Bog te time osnovu suživota ljudi u zajednici. U ovome se ogleda najveći paradoks u njegovu učenju o toleranciji. Osim čudnih stavova o „snošljivosti“ prema katolicima, i ateistima, opravdavao je ropstvo, a ženama nije davao politički subjektivitet.

Valja spomenuti kako je tada u Engleskoj bilo svega 3 posto katolika i kako nisu mogli predstavljati nikakvu opasnost za poredak. Na snazi su bili specijalni Kazneni zakoni, skup zakona kojima su vlasti ograničavale prava katolika. Katolicima je bilo zabranjeno ili ograničeno: obnašati javne dužnosti (politika, vojska, sudstvo), glasovati i sudjelovati u vlasti, posjedovati ili nasljeđivati zemlju pod normalnim uvjetima, obrazovati se ili predavati u školama, slobodno prakticirati vjeru (mise su često bile ograničene ili skrivene), U Irskoj su zakoni bili još stroži nego u Engleskoj. Paradoks je u tome da otac liberalizma i tolerancije izražava mržnju i ogorčenost prema tada najugroženijoj skupini društva – katolicima. Upravo njih bi tolerantni i liberalni Lock progonio i ubijao. Vrlo slično današnjim lijevim liberalima u Hrvatskoj.

Voltaireu se (1694.-1778.) pripisuje poznata misao: „Ne slažem se s onim što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to kažeš.“ Ova rečenica nije njegov doslovan citat, ali vrlo dobro opisuje njegovu filozofiju: borbu za slobodu govora, protivljenje progonu zbog mišljenja, kritiku fanatizma i netolerancije. Voltaire je simbol ideje da se sloboda mišljenja mora braniti čak i kad se s njom ne slažemo.

Bio je u dva navrata zatvaran. Prvi je put odležao jedanaest mjeseci u Bastillei zbog objavljivanja satiričnoga spjeva o Luju XIV. U zatvoru je napisao tragediju Edip. Nakon izlaska iz zatvora usvojio je pseudonim Voltaire pod kojim je postao slavan. Da ne bi opet bio uhićen predložio je izgon u Englesku što je sud odobrio. Tamo se oduševio Lockeovim i Newtonovim učenjem. Po povratku iz Engleske napisao je djelo Engleska (ili filozofska) pisma koje se u Francuskoj smatralo skandaloznim. Opet je morao bježati, ovaj put u Švicarsku gdje je proveo 29 godina. U međuvremenu je boravio u Nizozemskoj i Belgiji. Svugdje je bio okružen ljubavnicama. DjelimaFilozof neznalica teCandide stekao je popularnost po cijeloj Europi.

Charlie Kirk
Kao što je Sokrat hodao Atenom i razgovarao s građanima, tako je Charlie obilazio američka sveučilišta (legla liberalnih ljevičara) i razgovarao sa studentima. Zbog toga i ubijen, jer je mladima donosio drugu sliku svijeta, onu kršćansku i suverenističku. Bio je jedan od najglasnijih protivnika woke ideologije/kulture, radikalnog feminizma, političke korektnosti i kulture isključivanja. Zastupao je tradicionalne, obiteljske, kršćanske i konzervativne vrijednosti oštro se suprotstavljajući pobačaju, istospolnim brakovima i transrodnim pravima. Zalagao se također za strogu imigracijsku politiku, odnosno provođenje američkih zakona na granici suprotstavljajući se ilegalnim migracijama koje ugrožavaju sigurnost.

Upozorio je kako je kultura isključivanja izmakla svakoj kontroli i da zbog nje nitko nije siguran. Pojedini mediji ovu vrstu kulture nazivaju novim totalitarizmom.

One dijele bijes, ljutnju i frustraciju prema nekom, što vodi u odumiranje tolerantnog društva, dok istovremeno podržavatelji kulture isključivanja zahtijevaju toleranciju na svojim liberalnim manifestacijama. Kultura isključivanja uništava toleranciju jer tolerancija označava postojanje drugog, suprotnog, stava s kojim se pojedinac ne slaže, ali trpi taj stav, odnosno ništa ne radi protiv tog stava, osim daljnje argumentacije. Ljudi postaju netolerantniji zbog kulture isključivanja.

Na kulturu isključivanja nadovezuje se probuđena kultura (woke culture).

Sam je naziv stariji i dolazi iz afroameričkog narodnog jezika. Međutim danas dobiva pejorativno značenje, zbog tzv. kulta društvene pravde (cult of social justice), koja je usko povezana s progresivnim lijevim socijalno-liberalnim politikama, feminizmom, LGBT aktivizmom, pitanjima kulture rasne jednakosti, rodne ideologije i pravima marginalnih skupina.

Što je problematično s ovom vrstom kulture? Naime, umjesto da se suprotstave lošim idejama ili pitanjima kulture rasne jednakosti raspravom, debatom ili prosvjedom, probuđeni (woke) ljudi imaju za cilj zastrašiti svoje neistomišljenike da ušute. Do tog cilja dolazi se korištenjem taktike isključivanja zbog govora mržnje i nametanjem progresivno liberalnih ideologija drugima te uništavanjem ugleda svima koji imaju drugačije poglede na svijet. Govor mržnje, nasuprot slobode govore, može biti jedno zanimljivo buduće istraživanje, naročito pri istraživanju probuđene kulture i kulture isključivanja. Dakle kultura isključivanja i kultura probuđivanja idu ruku pod ruku i zajedno mijenjaju društvo u više progresivno socijalno-liberalno, što je temelj profanog (antifundacionalističko) ontološki otuđena čovjeka, te postaje određena vrsta izazova današnjoj judeokršćanskoj kulturi/civilizaciji. Stoga je još jedno zanimljivo pitanje: postoje li dvije civilizacije pod jednim nazivom „Zapadna civilizacija“.

Izuzetno je tužno vidjeti (ponovno) posezanje za nasiljem u nedostatku argumenata. Svako nasilje, mora biti osuđeno kao nedopustivo sredstvo u političkim debatama demokratskog društva.

Bolje je sto godina diplomatskih prepucavanja, nego jedna minuta rata.

Kako biti tolerantan prema onima koji nisu tolerantni prema drugima, a isti ti netolerantni samo-inicijalno uzurpiraju pojam i koncept „tolerancije“?

Ne trebamo se slagati, što je svakako demokratski, ali se isto tako apsolutno ne trebamo niti ubijati i napadati samo zato što imamo drugačije poglede na svijet.

Otvoreni dijalog s političkim suparnicima kroz debate i suprotstavljanje različitih mišljenja i argumenata na određena društvena i politička pitanja. Navedeno je ostavština Charlieja Kirka – ideja da je istinski dijalog istodobno jamstvo demokracije i put prema pomirenju.

Boriti nam se za istinu, neovisno o tome koliko cijeli svijet govori da si u krivu. Ako znaš da je nešto istina, imaš dokaze i argumente na svojoj strani te se vodiš razumom i duhom, tko ti može stati na put?

Otvoriti i poticati dijalog, komunikaciju i debate kao što je to radio Charlie Kirk te nikad ne izgubiti misao da su nasuprot nas ljudi, djeca Božja, sa svojim pogledima, iskustvima, potrebama i željama koji su u mnogočemu jednaki nama.

Charlie Kirk je svojim životom svjedočio snagu vjere, obitelji i domovine. Bio je glas mladih, branitelj slobode i istinskih moralnih vrijednosti, junak našeg doba. Ostat će zapamćen ne samo po svojim riječima i borbi za istinom, već i po hrabrosti kojom je živio svoja uvjerenja.

(Bruno Rukavina)
braniteljski.info