0
0
Alen Agić poznatiji kao ”Magic Whisperer” je mladić kojeg zbog objava na Instagramu, Facebooku i Twitteru prati više od milijun ljudi.
Dok je ekipa Večernjeg lista radila intervju s Agićem, u pozadini se čujo plač mališana.
To ti je muka, ali slatka muka. Vidjet ćeš jednom, kroz smijeh govori Alen Agić.
Njegove objave prati oko milijun osoba kada se objedine Instagram (624 tisuće pratitelja), Facebook (102 tisuće pratitelja), YouTube (120 tisuća pretplatnika), Twitter (52 tisuće pratitelja) i još kad se tome dodaju posjeti stranici saptacmagije.com. Njegove objave govore o ljubavi, sreći, zadovoljstvu…, inspiriraju druge.
Agić spada u red mlađih pisaca. Rođen je 1988. godine, a planira ono po čemu je postao popularan uskoro pretočiti i u knjigu. Po struci je magistar tehnologije, međutim, pisanje, ali i želja za pomaganjem drugima, s obzirom na to da je sudionik brojnih humanitarnih akcija, prevladali su.
“Magic Whisperer” jedna je od najpoznatijih Instagram stranica u regiji. Alene, kao njezin tvorac, na što ste posebno ponosni i kako ste došli do toga da vas više od 600 tisuća osoba prati na Instagramu?
“Magic Whisperer” nastao je 2014. godine kada sam piskarao po Twitteru pa krenuo i na Instagram, Facebook, YouTube. Najviše sam ponosan što nisam odustao, bez obzira i na druge obveze koje sam imao. U svemu što radite morate biti ustrajni i odustajanje nipošto ne smije biti opcija. Treba vremena da ljudi shvate da im na neki način pomažete. Potrebno je vremena da spoznaju čistoću nečije duše, neiskvarenost nečijeg srca, a kada to ostvarite, sve je lakše. Što se tiče broja pratitelja, lijep je osjećaj znati da postoji 600.000 duša tamo negdje koje uzmu telefon u svoju ruku i pročitaju što im imate reći danas.
Inspirativnim porukama dotaknuli ste srca mnogih, kako ste to uspjeli?
Nije teško dotaknuti ljudsko srce ako imaš iskren pristup prema tim ljudima. Ljudi sve manje vjeruju jedni drugima i zatvoreni su u kojekakvu imaginarnu školjku. Ne govore nikome svoje tajne, ne otkrivaju što ih boli, tišti, zašto ne mogu zaspati do kasno u noć. I jedino što im preostaje je čitati, gledati, nadati se boljem preko stvari koje piše netko tko ih čak osobno i ne poznaje. Jer oni koji su znali njihove tajne, koji su znali njihove slabosti, kome su dali svoje srce, oni su ih najviše povrijedili. A ja sam siguran da nema većeg dobrog djela od pružanja utjehe čovjeku koji sanja dobiti ono što stvarno i zaslužuje – mir i sreću. Zato se mnogi pronalaze kroz moje pisanje, jer im pokušavam objasniti da moraju više voljeti sebe, da cijene sebe u svakom smislu te riječi, da ne daju nikome da ih ponižava. Ljubav nije kada trpiš sve i svašta da bi bio s nekim, ljubav je kada voliš pa ti to bude uzvraćeno. Da rezimiramo, kada utješiš čovjeka, on ne postaje samo tvoj fan, on ne postaje tvoj obični pratitelj na društvenim mrežama. On postaje tvoj prijatelj koji će te rado zagrliti na ulici i reći “hvala” – velika je razlika.
Sudjelujete i u brojnim humanitarnim akcijama, koliko su one važne za današnje društvo?
Tako je. Uvijek se odazovem na humanitarne akcije kad god me pozovu i promoviram to preko svojih društvenih mreža. Jedna od najvećih humanitarnih akcija, koju još uvijek pamtim kao nešto posebno, to je “Zagrli za ljubav” – preciznije Race for the Cure. Dizajnirao sam ceker s ljubavnim citatom koji se mogao kupiti u trgovinama te tako pomoći ženama oboljelim od zloćudne bolesti, raka dojke. I ovim putem bih poručio svim organizacijama koje se bave humanitarnim djelima; ako smatraju da im na neki način mogu pomoći, neka mi se slobodno jave, rado ću im izići ususret. Kao što rekoh, Race for the Curebila je baš jedna prelijepa priča, ljudi su kupovali cekere, slali mi fotografije u inbox kao da su sami sebi kupili dar, kao da im je to nešto jako bitno, a ne znaju da je zapravo meni i cijeloj ekipi koja je sudjelovala u tom projektu bilo još bitnije. Sama ta spoznaja da nekome pomažete da shvate kako nisu sami, da mogu izdržati i prebroditi sve, to je uistinu neopisiv osjećaj.
Koliko vremena iziskuje stvaranje inspirativnih citata? Vidimo i da vaš Youtube kanal ima 120 tisuća pretplatnika, pa i za njih treba snimati poruke.
Puno, iskreno, puno. Ali kada trošite vrijeme na stvari koje volite, to ni u kom slučaju ne može biti uzalud potrošeno vrijeme. Štoviše, ja to i ne smatram kao trošenje vremena, već davanje pažnje onima koji je uistinu trebaju.
Kolika su vama inspiracija članovi obitelji i podrška u radu?
Najveća. U braku sam već dvije godine, imamo bebu od 11 mjeseci i nikada se nisam osjećao toliko nadahnuto. Nedavno sam dobio jedno pitanje od pratitelja: “Zašto više ne pišeš tužne citate, već samo sretne, obiteljske, o Bogu i slično?” Ja sam onaj tip osobe koji piše ono što emotivno prolazi u danom trenutku.Postoji jedna poznata izreka da čovjek najljepše piše kada je tužan, što je djelomično i istina. Ali znate li što je potpuna istina? Najviše emocija imaš kada si sretan i okružen ljudima koje voliš i koji te vole. Tada možeš pisati neprestano jer svaki trenutak možeš pretvoriti u riječ. Svaki osmijeh u jednu rečenicu. Teško je to objasniti, ali kada čovjek doživi pravu sreću, tvoj život postaje knjiga koja nema kraja.
Je li plan uskoro objaviti knjigu i tako se dodatno predstaviti široj javnosti?
Da, i jako se radujem tome, osobito jer će ta knjiga predstavljati suradnju s mojom prijateljicom i spisateljicom iz Zagreba. Radi se o zajedničkoj knjizi koja će izići uoči Dana zaljubljenih, baš pravo vrijeme za čitanje ljubavnih savjeta i rečenica koje će vam se urezati duboko u srce, zar ne? Da i ja vama postavim barem jedno pitanje! (smijeh) Doista smo oboje dali svoj maksimum za tu knjigu i vjerujem da će čitatelji biti oduševljeni, to je sve što vam trenutačno smijem otkriti. Pričekajte još malo pa ćete vidjeti da je vrijedilo čekati.
Kad ste već postavili pitanje, slažem se da je vrijeme Valentinova za ljubavne priče idealno. Ali da nastavimo s mojim pitanjima. Tuzlak ste od rođenja. Pa kakvim vidite svoj grad i postoji li neki u kojem biste još željeli živjeti?
Tuzla je uistinu prelijep grad i siguran sam da, kada jednom dođete, poželjet ćete opet. Ima tu mnogo čega vidjeti, od kipova nenadmašnih Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića pa do jezera i raznih drugih ljepota koje dodatno ukrašavaju ovo mjesto. Sve u svemu, tko dođe, definitivno se neće pokajati. Pitali ste me i bih li želio živjeti u nekom drugom gradu, pa možda. Oduvijek me privlačila Italija, to mi je, izgleda, ostalo od malih nogu kada sam promatrao preko malih ekrana prelijepe ulice Venecije, točnije, sve te venecijanske atrakcije. Veneciju, inače, definiraju kao grad koji će vas oduševiti u dvjema stvarima, kulturnim umjetninama i romantici, valjda me zato i privlači. Eto, kada bih morao birati, izabrao bih Veneciju, ali kad-tad bih se vratio ponovno u Tuzlu. To je sigurno, bez trunke sumnje, navika je čudo.
U vremenu beznađa što poručiti onima koji će čitati vaš intervju?
Istina je da su danas jako teška vremena, pogotovo za onoga tko ima obraza i stida. Ali mi je neopisivo drago što još uvijek ima dobrih ljudi, mnogo dobrih ljudi koji su me pronašli na društvenim mrežama i uživaju u ljubavi koju dijelim s njima. Ljubav i dobrota su ono što pokreće svijet, a pod dobrotom možemo podrazumijevati mnogo toga. Dobrota je pomoći prosjaku na ulici, dobrota je potapšati nekoga po ramenu, dobrota je čak i kada uputite nekome toplu riječ. Ljudi su željni lijepih riječi u ovom ludom svijetu gdje živimo i ja ću, koliko god budem pisao, a pisat ću vjerojatno dok postojim, dati sve od sebe da im popravim dan i pomognem da shvate kako nisu sami.
