Don Marin Marić: Uspjeh, položaj, izgled, materijalna postignuća…

Ovog tjedna, od 8. do 13. lipnja 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje don Marin Marić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, koji je župnik Župe Presvetog Srca Isusova u Obrima upravitelj Župe svetog Ilije Proroka u Solakovoj Kuli. Ako ste ih propustili u našem programu, možete poslušati i ovdje na našoj web stranici. https://radio-medjugorje.com/istaknuto/don-marin-maric-poslani-u-ime-bozje

Duhovni poticaj Živo vrelo 10. lipnja 2026.

Uspjeh, položaj, izgled, materijalna postignuća…

Draga braćo i sestre,
Živimo u vremenu u kojem se gotovo sve mjeri kvalitetom, cijenom i prestižem. Gdje god se okrenemo, susrećemo različite oznake i kategorije. Nude nam se proizvodi koji su osnovni, standardni, kvalitetni, vrhunski i premium. Reklame nas uvjeravaju da će nam upravo ono skuplje donijeti više sreće, više zadovoljstva i bolji život.

Često nam se poručuje da je ono najjeftinije manje vrijedno, da je ono skuplje bolje, a da je ono premium rezervirano samo za posebne ljude. Stvara se dojam da vrijedimo onoliko koliko posjedujemo, koliko možemo kupiti ili koliko si možemo priuštiti.

Takav način razmišljanja polako ulazi u sve pore našega života. Ne ostaje samo u trgovinama i reklamama. Prenosimo ga i na svoje obitelji, na svoju djecu, na svoje međuljudske odnose. Počinjemo ljude promatrati kroz uspjeh, položaj, izgled ili materijalna postignuća.

No danas se vrijedi zapitati: kako Bog gleda čovjeka?

Bog ne traži od nas ono što je savršeno. Ne traži da mu donesemo najbolju verziju sebe. Ne traži da najprije postanemo sveti pa da tek onda dođemo k njemu.

Naprotiv. Kroz Evanđelje nam neprestano pokazuje da ga privlače upravo naše slabosti, naši padovi i naše rane. Poziva nas da mu predamo svoje grijehe, svoje loše navike, svoje strahove, svoje ovisnosti, svoja razočaranja i svoju nemoć.

Čovjek bi očekivao da Bog traži naše najbolje, a Bog zapravo traži ono najteže – da mu iskreno predamo ono najlošije u sebi.

I što nam daje zauzvrat? Daje nam oproštenje. Daje nam mir. Daje nam novu priliku. Daje nam milost. Daje nam svetost.

A sada se zapitajmo: što je vrijednije od toga? U svijetu postoji mnogo razina kvalitete. Postoje luksuz, ekskluzivnost i premium proizvodi. No svetost ne pripada nijednoj od tih kategorija. Svetost nije proizvod koji se može kupiti. Nije privilegija bogatih, uspješnih ili posebno nadarenih ljudi.

Svetost je Božji dar. Ona nadilazi svaku ljudsku klasifikaciju vrijednosti. Nadilazi svaki statusni simbol, svaku titulu i svako materijalno bogatstvo. Ono što čovjek naziva vrhunskim, pred Bogom često nema nikakvu vrijednost. A ono što čovjek smatra bezvrijednim, Bog može pretvoriti u nešto veličanstveno.

Sjetimo se samo apostola. Nisu bili bogataši, učenjaci ni uglednici svoga vremena. Bili su obični ljudi sa svojim slabostima i manama. Ipak, upravo njih je Bog izabrao da mijenjaju svijet.

Još više od toga, čovjek može biti odbačen po ljudskim mjerilima. Može ga društvo proglasiti neuspješnim, bezvrijednim ili izgubljenim. Može se činiti kao da od njegova života više ne može nastati ništa dobro. Ali Bog ne gleda čovjeka ljudskim očima.

Koliko je samo puta u povijesti spasenja Bog uzimao ono što je svijet odbacio i od toga stvarao velika djela! Ono što je ljudima izgledalo slabo, u Božjim je rukama postajalo snažno. Ono što je izgledalo izgubljeno, postajalo je spašeno. Ono što je bilo ranjeno, postajalo je sveto.

Zato se nikada nemojmo bojati doći pred Gospodina onakvi kakvi jesmo. Nemojmo čekati da postanemo savršeni. Nemojmo skrivati svoje slabosti.

Predajmo Bogu ono što je u nama ranjeno, grešno i nesavršeno. On jedini može od toga stvoriti nešto sveto.

Iskoristimo zato ovaj dan. Predajmo Gospodinu sve svoje „nekvalitete“, sve svoje slabosti, grijehe, loše navike, strahove i padove. Zamolimo ga da ih svojom milošću preobrazi i ispuni nas svojim životom. Jer nismo stvoreni za osrednjost. Nismo rođeni za prolazne oznake koje nam daje ovaj svijet.

Rođeni smo za svetost. Neka nam Gospodin pomogne da manje tražimo ono što svijet naziva premiumom, a više ono što Bog naziva svetošću.

Neka vas sve prati Božji blagoslov i mir.

Amen.

Duhovni poticaj Živo vrelo 9. lipnja 2026.

Promijenimo mjeru kojom mjerimo

Draga braćo i sestre,
u Evanđelju Isus izgovara jednu rečenicu koja je kratka, ali iznimno duboka: „Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se.“

Na prvi pogled te riječi zvuče jednostavno. Međutim, kada ih malo dublje promislimo, otkrivamo da govore o cijelom našem životu. Govore o načinu na koji se odnosimo prema drugima, o našoj iskrenosti, poštenju, velikodušnosti i ljubavi.

Jedna životna priča može nam pomoći da bolje razumijemo Isusove riječi.

Jedan čovjek radio je dugi niz godina u građevinskoj tvrtki koja je gradila luksuzne kuće. Bio je iskusan, cijenjen i pouzdan radnik. Kada se približilo vrijeme njegove mirovine, vlasnik tvrtke pozvao ga je u svoj ured i rekao: „Prije nego što odeš, želim da izgradiš još jednu kuću. Neka bude najbolja koju si ikada napravio. Ne štedi na materijalu, ne štedi na trudu. Dajem ti potpuno povjerenje i sva potrebna sredstva.“

Radnik je pristao, ali je u sebi pomislio: „Tko će znati što sam ugradio u zidove? Tko će provjeravati kvalitetu materijala?“

I tako je počeo štedjeti. Umjesto najboljih materijala kupovao je osrednje. Ugrađivao je ono što je bilo dovoljno dobro da se ne primijeti razlika. Kuća je izvana izgledala lijepo, čak raskošno, ali njezini temelji i unutarnja kvaliteta nisu bili onakvi kakvi su mogli biti.

Kada je posao završio, pozvao je vlasnika i ponosno rekao: „Kuća je gotova.“

Tada mu je vlasnik pružio ključeve i rekao: „Hvala ti za sve godine rada i vjernosti. Ovu kuću gradio si za sebe. To je moj dar tebi za odlazak u mirovinu.“

Možemo samo zamisliti kako se taj čovjek osjećao u tom trenutku. Shvatio je da je cijelo vrijeme zapravo gradio vlastiti dom. Da je znao istinu, ugradio bi najbolje što je imao. Dao bi više truda, više pažnje i više ljubavi.

Braćo i sestre, ova priča nije samo o kući. Ona govori o našem životu.

Svaki dan gradimo kuću svoje vječnosti. Svaka riječ koju izgovorimo, svako dobro djelo koje učinimo, svaki oprost koji darujemo, svaki trenutak ljubavi ili sebičnosti postaje dio građevine koju podižemo pred Bogom.

Ponekad mislimo da nitko ne vidi naše odluke. Ponekad mislimo da možemo biti manje pošteni, manje strpljivi, manje milosrdni. No Bog vidi ono što je skriveno ljudskim očima. On ne promatra samo ono što činimo, nego i srce s kojim to činimo.

Zato Isus kaže: „Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se.“

Ako sijemo ljubav, požnjet ćemo ljubav. Ako darujemo milosrđe, primit ćemo milosrđe. Ako opraštamo, bit će oprošteno i nama. Ako pokazujemo razumijevanje prema drugima, i sami ćemo ga pronaći kada nam bude najpotrebnije.

Možda je upravo danas prilika da promijenimo mjeru kojom mjerimo. Možda je vrijeme da oprostimo nekome tko nas je povrijedio. Možda je vrijeme da nazovemo osobu s kojom dugo ne razgovaramo.

Možda je vrijeme da pokažemo više strpljenja prema svom supružniku, svojoj djeci, roditeljima ili prijateljima.

Jer ono što danas darujemo drugima, sutra postaje dar koji ćemo i sami primiti.

Neka nam Gospodin udijeli mudrost da gradimo život na istini, dobroti i ljubavi, kako bismo jednoga dana s radošću primili ključeve doma koji nam je pripravio u svome kraljevstvu.

Neka vas sve prati Božji blagoslov i mir. Amen.

Duhovni poticaj Živo vrelo 8. lipnja 2026.

Poslani u ime Božje

Draga braćo i sestre,
često u svakodnevnom životu svjedočimo kako se ljudi šalju na različite zadaće, poslove i službe. Kada takva osoba dođe, ona se ne pojavljuje u svoje osobno ime, nego u ime nekoga drugoga. Tako ćemo čuti: “Došao je gospodin ministar u ime predsjednika vlade”, ili “došao je savjetnik u ime predsjednika države”, ili “ovdje sam u ime direktora firme”.

I tada se, sasvim jednostavno, može postaviti pitanje: koja je ovdje ključna riječ?

Ključna riječ je — “u ime”.

Zašto? Zato što ta riječ ne označava samo prisutnost osobe, nego njezino poslanje. Ona govori da ta osoba nije došla sama od sebe, nego da predstavlja nekoga većeg, nekoga tko joj je povjerio zadatak i dao autoritet.

I tu dolazimo do jedne duboke duhovne istine.

Draga braćo i sestre, i mi smo poslani. Ali od koga? U čije ime mi živimo i djelujemo?

Odgovor nam Crkva svakodnevno stavlja pred oči i usne. Prilikom svakog znaka križa mi izgovaramo: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” To nije samo navika, to nije samo početak molitve. To je izjava identiteta. To je podsjetnik da pripadamo Bogu i da smo u Njegovo ime poslani u ovaj svijet.

Isto izgovaramo na početku i na kraju dana, prije i poslije jela, u blagoslovima, na svetoj misi. Svaki put kada izgovaramo to sveto ime, mi zapravo priznamo: nisam ovdje sam od sebe, nisam ovdje samo za sebe, nego sam poslan.

Poslan u ime Oca koji nas je stvorio, u ime Sina koji nas je otkupio, i u ime Duha Svetoga koji nas posvećuje i vodi.

Draga braćo i sestre, upravo tu leži snaga naše kršćanske zadaće. Svaki naš dan, svaki susret, svaki posao i svaka riječ mogu postati mjesto poslanja.

Zato se sjetimo: svaki put kada se prekrižimo, podsjetimo se da smo poslani. Ne da živimo za sebe, nego da živimo kao oni koji nose Božje ime u svijet.

I neka sve što činimo — naš rad, naše riječi i naši odnosi — bude na slavu Božju. Jer mi nismo samo prisutni u ovom svijetu. Mi smo poslani.

Amen.