U SPOMEN GORDANU LEDERERU KOJI JE POGINUO SNIMAJUĆI ISTINU 

Dok je velikosrpska agresija zahvaćala hrvatske gradove i sela, Gordan nije ostao u sigurnosti svoje redakcije. Otišao je tamo gdje se branila Hrvatska, među hrvatske branitelje, na prve crte obrane, ondje gdje se ginulo za slobodu.

Njegovo oružje bila je kamera, a njegova zadaća ISTINA.

Na Čukuru je pogođen snajperskim metkom dok je snimao hrvatske branitelje. Imao je samo 33 godine.

Njegova smrt i ostala je jedan od najsnažnijih simbola stradanja hrvatskih novinara i snimatelja u Domovinskom ratu.

Ali Gordan Lederer nije bio sam. Brojni hrvatski novinari, snimatelji, fotoreporteri i ratni izvjestitelji dijelili su sudbinu hrvatskih branitelja. Prolazili su bojištima, ulazili u razorene gradove i sela, svjedočili stradanju civila i branitelja te, često izlažući vlastiti život, svijetu prenosili istinu o onome što se događalo u Hrvatskoj.

Dok su hrvatski branitelji oružjem i vlastitim životima branili Domovinu, ratni izvjestitelji kamerom, fotografijom, mikrofonom i perom branili su istinu o njezinoj borbi za slobodu.

Njihove snimke i fotografije danas su neprocjenjivi povijesni dokumenti. Zahvaljujući njima ostala su svjedočanstva Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Banovine i brojnih drugih mjesta hrvatskog stradanja, otpora i herojstva.

Posebno mjesto među tim svjedočanstvima zauzimaju Ledererova „Banijska ratna praskozorja“, potresne slike vremena u kojem se rađala hrvatska sloboda, ali i mladosti hrvatskih branitelja koji su stali pred daleko nadmoćnijeg neprijatelja jer iza sebe više nisu imali kamo, iza njih bili su njihov narod, njihove obitelji i njihova Hrvatska.

A upravo zato Ledererova žrtva nosi snažnu poruku i hrvatskom novinarstvu danas.

Sloboda medija koju danas imamo nije nastala sama od sebe. Dio je slobode izborene velikom žrtvom hrvatskih branitelja, ali i ljudi poput Gordana Lederera koji su za pravo da se vidi, zabilježi i izgovori istina platili vlastitim životom.

Zato hrvatski mediji imaju posebnu odgovornost prema Domovinskom ratu.

Ne dopustiti zaborav.

Ne prešućivati agresiju.

Ne relativizirati žrtvu.

Ne izjednačavati agresora i branitelja.

Ne dopustiti da političke potrebe sadašnjosti prekrajaju činjenice prošlosti.

Kritičko novinarstvo mora biti slobodno i neovisno, ali sloboda nikada ne smije značiti odricanje od povijesnih činjenica.

Hrvatska je početkom devedesetih bila suočena s velikosrpskom agresijom, ratom, okupacijom dijela svoga teritorija, razaranjima, progonima i brojnim žrtvama, a hrvatski branitelji stali su u obranu svoje zemlje.

O tome postoje dokumenti, svjedoci i grobovi. I postoje snimke Gordana Lederera i njegovih kolega.

Zato danas, kada svjedoka tih vremena ima sve manje, upravo novinari i mediji imaju još veću odgovornost prenositi mlađim naraštajima cjelovitu istinu o vremenu u kojem je stvarana i obranjena hrvatska država.

Jer narod kojemu se oduzme sjećanje lakše gubi svijest o cijeni vlastite slobode.

Gordan nije dočekao slobodnu Hrvatsku koju je gledao kroz objektiv svoje kamere, ali Hrvatska mora zauvijek pamtiti njega.

Mora pamtiti sve hrvatske novinare, snimatelje i fotoreportere koji su svoju profesionalnu dužnost shvatili kao služenje istini i vlastitom narodu, a neki od njih tu su službu platili najvišom cijenom.

Gordane, neka ti je vječna hvala i slava!

Hvala svim hrvatskim ratnim izvjestiteljima koji su kamerom, fotografijom, mikrofonom i perom sačuvali istinu za buduće naraštaje.

Vi ste je zabilježili, a na nama je da je sačuvamo.

Na budućim naraštajima da je nikada ne zaborave.

Hrvatska pamti svoje branitelje.

Hrvatska pamti svoje svjedoke istine.

Hrvatska pamti Gordana Lederera.