0
0
Na današnji dan, 29. srpnja 2018., Hrvatska je ostala bez jedne od svojih najvećih glazbenih ikona – Olivera Dragojevića. Njegova smrt u 71. godini života nakon borbe s teškom bolešću ostavila je neizbrisivu prazninu na domaćoj glazbenoj sceni, ali i u srcima brojnih generacija koje su odrastale uz njegove pjesme.
Rođen u Splitu 1947. godine, a djetinjstvo proveo u Veloj Luci na Korčuli, Oliver je ostao vjeran moru i Dalmaciji tijekom cijeloga života. Upravo je ta iskrena povezanost s morem i dalmatinskim duhom utkala njegov prepoznatljivi glazbeni identitet, a publika ga je, s pravom, prozvala “starim morskim vukom”.
Tijekom karijere dugom više od četiri desetljeća, surađivao je s najvećim hrvatskim skladateljima i autorima poput Zdenka Runjića, Jakše Fiamenga, Gibonnija, a pjesme poput Cesarice, Pismo moja, Vjeruj u ljubav, Trag u beskraju i Molitva za Magdalenu postale su bezvremenski klasici. Njegov glas, topao i emotivan, nosio je posebnu snagu – snagu koja je spajala, liječila i budila najdublje emocije.
Oliverov oproštaj bio je dostojan legende. Na dan ispraćaja, njegovo je tijelo katamaranom prevezeno iz Splita prema rodnoj Veloj Luci, dok su stotine brodica i tisuće ljudi na rivi, u suzama i tišini, posljednji put pozdravljali čovjeka koji je svojom glazbom postao simbol Dalmacije i Hrvatske.
Njegov odlazak ostavio je tišinu koju glazba teško može nadomjestiti. Ipak, ostao je trag – onaj u beskraju. Pjesme koje i dalje žive u eteru, u srcima obožavatelja, na svadbama, u tišini automobila i na obalama Jadrana.
Danas, sedam godina kasnije, s još većom tugom, ali i zahvalnošću, prisjećamo se velikana čija glazba nadilazi vrijeme. Jer Oliver nije samo pjevač – on je emocija, sjećanje, i ljubav koja ne prestaje trajati.
