GraDŽanska džamahirija

Damir Omerbegović

Islamska deklaracija je ideološka zamka iz koje se kao narod još nismo izvukli.

Samoproglašeni branioci Bošnjaka danas nam uporno ponavljaju kako Izetbegovićev tekst ne govori isključivo o Bosni i Hercegovini. To jeste formalno tačno, ali je i suštinski nevažno. Činjenica stoji kako ga je napisao čovjek koji će kasnije osnovati najutjecajniju bošnjačku stranku, postati ratni predsjednik, oblikovati ideološki i politički pravac našeg naroda i na kraju biti uzdignut gotovo do nedodirljivog oca nacije. Njegova ideologija zato se naprosto ne može odvojiti od političke kulture koju je ostavio iza sebe. A ta ideologija je, nedvosmisleno, panislamistička.

Njegova Deklaracija je već u podnaslovu predstavljena kao program islamizacije Muslimana, uz tu devizu “vjerovati i boriti se”. Njen cilj nipošto nije samo lična vjera, nego ostvarenje islama u porodici, društvu i državi te stvaranje jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije. Izetbegović piše da nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija, jasno odbacuje laički princip i traži državu zasnovanu na religijskim moralnim načelima. Školstvo, štampa, radio, televizija i film, prema njegovoj zamisli, trebaju biti u rukama ljudi čiji je islamski autoritet neosporan. Islamski pokret, kaže, najprije treba osvojiti ljude, a zatim, kada postane dovoljno brojan i snažan, preuzeti vlast, srušiti neislamski poredak i izgraditi islamski. Njegov konačni politički horizont dakle nije nacionalna država, nego velika islamska federacija od Afrike do Azije. Nacionalizam naziva uvoznom i antiislamskom robom, a panislamizam prirodnim osjećanjem muslimanskih naroda. Sve ovo što je Alija Izetbegović pisao nije nekakva bezazlena vjerska meditacija, kamoli poziv čovjeku da bude bolji vjernik, nego je poprilično jasan program preodgoja bošnjačkog društva, zauzimanja njegovih institucija i podređivanja nacionalnog identiteta nadnacionalnoj vjerskoj zajednici.

Najveća šteta koju je ova misao nanijela Bošnjacima nije stvaranje te njegove imaginarne islamske države, očigledno. Ne samo jer je danas nema niti će je biti, nego jer takva država u pluralnoj Bosni nikada nije ni mogla biti ostvarena. Najveća šteta upravo je u tome što je bošnjaštvo danas svedeno na politički oblik muslimanstva. Umjesto da se ova naša obnovljena bošnjačka nacija gradi kao moderna europska zajednica zasnovana na jeziku, zemlji, historijskom iskustvu i zajedničkoj političkoj sudbini, njen identitet vezan je gotovo isključivo za vjeru. Islam nam danas više nije samo važan dio bošnjačkog nasljeđa, nego je pretvoren u mjerilo nacionalne autentičnosti. Bošnjak ateista, agnostik, kršćanin ili jednostavno sekularan čovjek često se posmatra kao nepotpun, sumnjiv ili kao izdajnički element, dok se musliman iz Teherana, Gaze, Pakistana ili Jemena osjeća bližim od prvog komšije Hrvata ili Srbina.

A onda se i ljutimo kada Hrvati i Srbi pročitaju Islamsku deklaraciju i budu uznemireni onim što u njoj piše. Mi haman mislimo da je dovoljno Deklaraciju proglasiti nevažnom danas, gurnuti je pod tepih i očekivati da drugi ne primijete koliko se Izetbegovićev pogled na svijet prelio u današnju bošnjačku društveno-političku kulturu. Ne možemo mi od drugih tražiti da zanemare stvari koje danas, gotovo svakodnevno, vide pred sobom.

Upravo se tu pokazuje stvarni utjecaj Deklaracije na Bošnjake. Dakle, ne u formalnom uvođenju šerijata kojeg nema niti će biti, nego u tom poretku lojalnosti koji je iza sebe ostavila. Na vrhu tu više nije ova današnja Bosna i Hercegovina kao konkretna domovina, niti bošnjačka nacija kao europska politička zajednica, nego apstraktni ummet, čiji se sukobi, vođe, parole i neprijatelji usvajaju kao vlastiti. Otuda taj neprolazni osjećaj da je bošnjaštvo ostalo ideološki nedovršeno. Od Europe tražimo zaštitu, novac, tržište, sigurnost i članstvo u njenim institucijama, dok je istovremeno gotovo kompletan javni prostor svakodnevno predstavlja kao moralno propalu, islamofobnu i neprijateljsku civilizaciju. Od SAD-a smo dobili presudnu diplomatsku i vojnu pomoć za završetak rata, ali se antiamerikanizam danas u javnoj sferi i intelektualnim krugovima prodaje kao znak političke zrelosti. Pozivamo se mi na građansku državu kada nam to koristi, a istovremeno njegujemo uvjerenje da je religijska pripadnost važnija od sekularnih institucija, državnih granica i interesa vlastite zemlje. Ništa od ovoga nije slučajna proturječnost, već je posljedica konfuznog identiteta koji želi biti europski, ali politički i emocionalno ostati priključen na svaku krizu muslimanskog svijeta.

Zato ne iznenađuje što se legitimna briga za palestinske civile kod nas tako lako pretvara u relativiziranje jednog Hamasa i predstavljanje te terorističke organizacije kao nekakvog besprijekornog pokreta otpora. Ne iznenađuje ni romantiziranje Irana, Hezbollaha i drugih naoružanih formacija samo zato što nastupaju pod zastavom tzv. otpora Zapadu. Bivša ministrica vanjskih poslova Bisera Turković mogla je 2026. godine, uz odobravanje publike, žaliti što Bosna i Hercegovina nije poslala predstavnika na sahranu iranskog vrhovnog vođe Alija Hamneija i veličati njegov odnos prema našoj zemlji, kao da su teokratija, represija nad Irancima i podrška militantnim organizacijama nevažne sitnice pred navodnim dugom navodno prijateljskom apstraktnom ummetu. Palestinske zastave sada se na svakom ćošku spajaju s bosanskim simbolima kao da su naše historije u istoj sehari i kao da smo mi Bošnjaci dužni svaki bliskoistočni sukob pretvoriti u vlastito nacionalno pitanje. To nije nikakva solidarnost. Solidarnost znači braniti nevine ljude, a ne tražiti opravdanja za Hamas, iransku diktaturu ili bilo koji drugi islamistički pokret samo zato što za neprijatelja ima Izrael, Ameriku ili Zapad.

Izlaz iz svega ovoga nije u brisanju islama iz bošnjačke kulture niti u ponižavanju vjernika, nego u konačnom odvajanju nacije od vjerske ideologije. Bošnjaci moraju konačno postati europska nacija, čije je islamsko nasljeđe važan dio historije, a ne vjerska zajednica koja se nacije sjeti samo kada treba tražiti politička prava. To zahtijeva nedvosmisleno i otvoreno odbacivanje Izetbegovićevog panislamističkog nasljeđa, odanost sekularnim institucijama, čvrst savez sa Zapadom i sposobnost da pojave poput Hamasa, iranske teokratije i islamističkih totalitarizama osudimo bez izgovora i bez osjećaja da time izdajemo vlastiti narod. Dok to ne učinimo, ostat ćemo zaglavljeni između Europe kojoj tvrdimo da pripadamo i ummeta kojem se ponovo zaklinjemo čim se negdje podigne dovoljno glasna zastava.

braniteljski.info