NAJVEĆE ČUDO NIJE NA BRDU – NAJVEĆE ČUDO DOGAĐA SE U LJUDSKOM SRCU

Posljednjih dana mnogo se govori o oštećenom kipu u Međugorju. Vijesti, fotografije i komentari preplavili su društvene mreže.

Mnogi su to doživjeli kao napad na ono što im je najsvetije. To je razumljivo. Svetinje zaslužuju poštovanje, a svatko tko ih oskvrne treba odgovarati pred zakonom.

Ali dok se čitaju komentari ispod tih vijesti, nameće se jedno pitanje:

Gdje je u svemu tome Krist?

Kako je moguće da ljudi koji se nazivaju kršćanima zazivaju lomljenje ruku, premlaćivanje, pa čak i smrt drugoga čovjeka?

Što se dogodilo s riječima: “Ljubite svoje neprijatelje.” Što je s riječima: “Blagoslivljajte one koji vas progone.” Što je s riječima: “Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.”

Ne znači da zlo ne treba ostati nekažnjeno. Naprotiv. Za to postoje policija, sudovi i zakoni.

Ali kada vjernik poželi postati i sudac i krvnik, tada više ne slijedi Krista, nego vlastiti gnjev.

Možda je upravo ovaj događaj prilika da se svi zapitamo gdje završava hodočašće, a gdje počinje istinska vjera.

Jer nije pitanje koliko je puta netko bio u Međugorju.

Pravo je pitanje što je iz Međugorja ponio.

Je li postao ponizniji?

Je li naučio više ljubiti?

Je li spremniji oprostiti?

Je li osjetljiviji na tuđu bol?

Nije teško zapaliti svijeću.

Puno je teže ugasiti vlastitu oholost.

Nije teško poljubiti kip.

Puno je teže zagrliti čovjeka kojemu smo nanijeli bol.

Nije teško kleknuti pred oltar.

Puno je teže ustati u obranu istine, pravde i čovjeka kada to od nas traži žrtvu.

Najlakše je prepoznati svetogrđe kada netko oskvrne kip ili crkvu.

Puno je teže prepoznati svetogrđe kada mržnja, osuda i želja za osvetom uđu u naše vlastito srce.

A upravo je na to Krist najviše upozoravao. Jer čovjek može sačuvati kamen, a izgubiti ono što je mnogo vrjednije – vlastitu dušu.

Svetinje treba čuvati i poštovati. Ali jednako tako treba čuvati dostojanstvo svakoga čovjeka, jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Ako u obrani svetinje izgubimo ljubav, milosrđe i suosjećanje, tada smo obranili kamen, ali smo zaboravili bit Evanđelja.

Nitko od nas nije bez grijeha. Nitko nije savršen. Upravo zato vjera nije put onih koji misle da su bolji od drugih, nego put onih koji svaki dan iznova nastoje biti bolji nego jučer. To je put obraćenja, poniznosti, praštanja i ljubavi.

Ne treba nam manje poštovanja prema svetinjama.

Treba nam više poštovanja prema čovjeku.

Ne treba nam manje molitve.

Treba nam više života koji će potvrđivati ono što u molitvi izgovaramo.

Jer najveće čudo ne događa se na nekom brdu.

Najveće čudo događa se onda kada se promijeni ljudsko srce.

I možda je upravo to najveća poruka Međugorja – ne da se čovjek samo popne na Brdo ukazanja ili Križevac, nego da se s tih mjesta vrati drugačiji. Mirniji. Ponizniji. Milosrdniji. Spremniji ljubiti, opraštati i nositi Krista u svom svakodnevnom životu. Tek tada hodočašće ispunjava svoju pravu svrhu.