0
0
KAD ĆE FILIP Hrgović, prvi izazivač u teškoj kategoriji na ljestvici Međunarodne boksačke federacije (IBF), napokon boksati za svjetski naslov? Nitko na svijetu nema odgovor na ovo pitanje. Možda već za tri mjeseca, a možda tek za dvije godine. Iza toga se ne krije nikakva zavjera, sabotaža ili podvala.
Hrgović sjedi u čekaonici ponajprije zbog labave organizacije, maglovitih postavki i nedorečenih propisa profesionalnog boksa u 21. stoljeću. Ništa od toga nije usmjereno protiv njega osobno, iako trenutačno on ispada žrtva sustava. Međutim, dobrim dijelom je i sam kriv za svoju sadašnju situaciju.
Najbolji hrvatski boksač našao se na poziciji prvog izazivača IBF-ove ljestvice u kolovozu 2022. godine. U međuvremenu su se u Saudijskoj Arabiji počeli događati megamečevi vodećih svjetskih teškaša i sve četiri relevantne titule Hrgoviću su postale nedostupne na duže vrijeme. U nekim drugim vremenima, primjerice kada je svaki od četiri svjetska naslova držao drugi boksač, Hrgović bi već dobio svoju priliku.
Mavrovićev recept
Njegovo gotovo 18-mjesečno čekanje, međutim, nije nikakav izuzetak. Britanski teškaš Dillian Whyte, kod nas poznat i kao menadžer Alena Babića, svojedobno je čekao 1634 dana kao prvi izazivač na ljestvici Svjetskog boksačkog vijeća (WBC) prije nego što je 23. travnja 2022. na Wembleyju napokon dobio priliku boksati protiv tadašnjeg i današnjeg svjetskog prvaka Tysona Furyja.
U Whyteovu slučaju bilo je i dopinga i poraza i sudskih procesa, ali ni Hrgović nije baš krenuo pravocrtno i udžbenički prema svjetskom naslovu. Prigrlio je takozvani Mavrovićev recept, odnosno odlučio je izbjegavati iole opasnije suparnike i osigurati borbu za svjetski naslov sa što manje rizika.
Baš kao i Mavroviću, u tome mu je donedavno majstorski pomagala promotorska kuća Sauerland, pa je do pozicije prvog izazivača došao samo jednom kapitalnom, ali tijesnom i neuvjerljivom pobjedom protiv Kineza Zhileija Zhanga.
Pritom mu se nije previše žurilo. Umjesto ugovaranja novčanog iznosa za svaki pojedini nastup, od braće Sauerland u početku je dobivao mjesečnu plaću (navodno oko 20.000 eura), a godinama nakon osvajanja olimpijske bronce u Rio de Janeiru izdašno ga je financirao i Hrvatski olimpijski odbor.
Izborom razočarao i Saudijce
Posljednjih je godina neprestano govorio da je spreman boksati s najboljim suparnicima i onda gotovo u pravilu završavao u ringu s boksačima, najblaže rečeno, daleko ispod svoga renomea i kvalitete. Teza da ga se itko iz svjetskog vrha pribojavao ili izbjegavao jednostavno ne stoji jer već neko vrijeme najbolji teškaši svijeta često boksaju slično švicarskom sustavu u šahu – protiv sebi ravnih.
Najbolje se to vidjelo u Rijadu 23. prosinca prošle godine, gdje je održano sedam vrlo kompetitivnih i neizvjesnih mečeva, a Hrgović je pristao na borbu s nedoraslim 42-godišnjim Australcem Markom de Morijem, čija je jedina boksačka referenca to što ga je sedam godina ranije nokautirao David Haye.
Moguće je da Turki Alalshikh, saudijski moćnik koji financira tamošnju boksačku renesansu i spreman je platiti koliko god treba da bi dobio spektakl, nije baš bio oduševljen što se hrvatski teškaš na najvećem boksačkom eventu posljednjih desetljeća borio protiv autsajdera koji je izdržao tek stotinjak sekundi. To ne ostavlja dobar dojam o Hrgovićevim ambicijama.
Boksačima poput Zhanga, Anthonyja Joshue, Josepha Parkera i Marina Bakolea, koji su trenutačnoj u sličnoj poziciji na ljestvicama kao i Hrgović, ne pada na pamet birati suparnike ispod otprilike 50. mjesta na ljestvici BoxReca. Zašto se hrvatski teškaš nakon Zhanga odlučuje za sve slabije izazove?
Stagnirao u stvaranju imidža
Naravno, bilo bi nerazborito od Hrgovića riskirati poziciju prvog izazivača protiv neugodnih konkurenata kao što su, primjerice, Frank Sanchez ili Daniel Dubois, ali valjda između takvih suparnika i Marka de Morija (danas 252. teškaša svijeta prema BoxRecu) postoji boksač koji ne bi djelovao kao da je zalutao u saudijski ring.
Sve spomenuto možda nije bilo presudno u Hrgovićevoj putanji prema svjetskom vrhu i u višemjesečnom iščekivanju prilike da napadne titulu, ali nema sumnje da mu danas nimalo ne pomaže. Publika se ne gura kupiti ulaznice za Hrgovićeve dvoboje, televizijske kuće ne nude mu ekskluzivne ugovore, a na Instagramu ima 85.600 sljedbenika, samo 20-ak tisuća više od Alena Babića i četiri puta manje od Kubanca Franka Sancheza. Takvog boksača, koji je istodobno svjetska klasa, nije jednostavno dovesti do titule.
Hrgović se relativno glatko uspinjao na teškaškim ljestvicama, ali je istodobno stagnirao u stvaranju imidža u javnosti i popularnosti kod boksačkih fanova. I sada je u situaciji da ne zna ni kada ni protiv koga će boksati za svjetski naslov, a istodobno mora ostati aktivan. Njegova prilika neće pobjeći, no sve uvjete diktirat će netko drugi. Boksat će se kad to Usiku ili Joshui bude odgovaralo. A nije moralo biti tako.
IBF bi na Hrgovićevoj borbi izgubio milijune
Treba imati na umu i da ugovaranje borbe za naslov između Hrgovića i IBF-ova svjetskog prvaka Oleksandra Usika ovisi i o brojnim parametrima koji nemaju previše veze s ringom. Pritom je možda presudan postotak koji boksačke federacije uzimaju od bruto zarade obojice boksača u mečevima za svjetske titule. Obično se radi o tri posto. Federacije od toga žive i nije im svejedno hoće li zgrabiti tri posto od gaže u meču Usika i Furyja ili, na primjer, u meču između Hrgovića i Jareda Andersona.
Razlika se mjeri u milijunima dolara i zato će IBF pribjeći svim mogućim akrobacijama da imena poput Usika, Furyja i Joshue što češće i što duže boksaju za njihov pojas. Zato će nauštrb svog prvog izazivača tolerirati meč Furyja i Usika za ujedinjenje titula 17. veljače u Rijadu, potom vjerojatno i njihov revanš, umjesto da svjetskom prvaku već danas odrede rok u kojem mora boksati s Hrgovićem.
U suprotnom bi IBF-ovi dužnosnici morali redom nuditi meč boksačima rangiranima ispod Hrgovića, a s obzirom na to da svakome, pa i neraspoloženim, ozlijeđenim i zauzetim izazivačima, moraju ponuditi barem sedam dana za razmišljanje i odgovor, cijeli proces može trajati mjesecima.
Nije uopće u lošoj situaciji
Međutim, izuzmemo li frustrirajuću neizvjesnost, što u profesionalnom boksu nije nimalo neuobičajeno i što je sudbina svakog izazivača, Hrgovićeva situacija uopće nije tako nezavidna. Poziciju prvog izazivača zasad mu ne može nitko oduzeti niti ga IBF može zauvijek zaobilaziti.
Pobjeda protiv neravnopravnog suparnika kakav je bio De Mori naštetila je njegovoj boksačkoj reputaciji, ali iz Saudijske Arabije je otišao punih džepova. Prema nepotvrđenim informacijama, Hrgović je za posljednji nastup od saudijskih investitora dobio dva milijuna dolara, uz uvjet da sam pokrije troškove meča, odnosno da pronađe i plati suparnika.
Osim toga, u međuvremenu mu je istekao promotorski ugovor s braćom Sauerland i postao je slobodni agent (što znači više novca, ali i ranjiviju poziciju na tržištu), a riješio se i skupih američkih trenera koji su ga protiv njegovih želja tjerali da se priprema u Houstonu i Miamiju. I sada ima slobodne ruke da izravno ili preko svog američkog menadžera Keitha Connollyja razgovara o sljedećim mečevima.
Iz krugova bliskih Hrgoviću posljednjih dana stižu vijesti da se pregovara o njegovom meču s Agitom Kabayelom (24-0), Nijemcem kurdskog podrijetla, trenutačno šestim teškašem svijeta. Upitno je zaslužuje li Kabayel tako visoku poziciju – znamo da je u ožujku prošle godine bio na rubu poraza protiv našeg Agrona Smakićija – no baš to ga čini idealnim sljedećim izazovom za hrvatskog teškaša.
Kabayel je atraktivan boksač, ali je ujedno i najslabija karika u teškaškom Top 10 i teško može izdržati Hrgovićeve napade kroz 10 ili 12 rundi. Pobjedom protiv takvog suparnika, Filip bi i IBF-u i Turkiju Alalshikhu i svima ostalima dokazao ono u što su njegovi hrvatski fanovi odavno uvjereni – sigurno neće razočarati u meču za svjetski naslov, a mnoge bi mogao i iznenaditi.
index.hr
