0
0
Bezbroj je razloga za incidente, od odgode ispita, neslanih šala do zastrašivanja kolega i profesora. Nekima je važno samo biti frajer. Drugima je motiv novac. Utvrđeno je kako se kolegi plati marku ili dvije za anonimni telefonski poziv koji će prekinuti nastavu i osloboditi ga ispita.
U nasilju maloljetnika lažne su dojave još i najbenignije. Oni su često počinitelji zločina kakvih se ne bi “posramili” ni najokrutniji kriminalci. Najdrastičniji slučaj onaj je dječaka Koste iz Beograda. U BiH učenici na nastavu također dolaze s vatrenim oružjem. Kao, recimo, u Tuzli, Žepču, Ljubinju… Ne tako davno učenik osnovne škole u Lukavcu pucao je iz pištolja i teško ranio jednog zaposlenika škole i pomoćnika ravnateljice. Još je bezbroj slučajeva u kojima učenici vatrenim ili hladnim oružjem prijete vršnjacima. Najnoviji je slučaj iz Subotice, gdje je učenik nožem napao i ozlijedio kolegicu.
Zbog nasilnih učenika trpe mnogi vršnjaci. No u interesu mira u školi o tim se slučajevima uglavnom šuti. Koliko je to krupan problem, pokazuje i slučaj iz jedne zagrebačke škole. U njoj se cijeli razred ispisao zbog učenika koji ih maltretira. Sličan scenarij dogodio se i u jednoj mostarskoj osnovnoj školi. Nisu to osamljeni primjeri jer često se takvi problemi nastoje riješiti bez očiju javnosti. U svemu tomu roditelji su često akteri, loši uzori svojoj i drugoj djeci.
Jer iskustva govore da motiviranje učenika na zastrašivanja i nasilne prekide nastave potiču i njihovi roditelji. Oni još češće maltretiraju nastavnike. Javnost je ovih dana šokirao incident u Bijeljini, gdje je roditelj ušao u zbornicu i išamarao profesoricu. Valjda zbog loših ocjena djeteta. Javna je tajna da nastavnici strahuju od reakcija djece i roditelja, pa i u vrednovanju njihova znanja spuštaju letvicu.
Ima li društvo snage zaustaviti maloljetničko nasilje?! I gdje je za ovakvo stanje odgovornost roditelja, odgojnih institucija, društva…? Na koncu, kakva je u svemu uloga pravne države? Ona je sada motivirajuća za nasilnike i zlostavljače jer mala je odgovornost mlađih od 14, pa i 16 godina, za zločine. Zato i ne čudi da, primjerice, u Sarajevu čak i nakon uhićenja nekoliko maloljetnika koji su lažno dojavljivali o postavljenim bombama i najava pravosudnog procesuiranja, lažne dojave u školama nisu prestale. Naprotiv, čini se kako dojavljivači postaju heroji svoje generacije, uzori ponašanja u društvu iskrivljenih vrijednosti.
U javnosti se nasilje promovira kao društveno prihvatljivo ponašanje. Pa nema minute filma bez tučnjave i pucnjave. Rješenje je, dakle, kompleksno i uvjetovano djelovanjem u mnogim segmentima društva. Bez toga će nasilje ili prijetnja nasiljem postati normalna pojava. A što će se dogoditi kada maloljetni nasilnici, pa i dojavljivači o bombama, odrastu!? Sat do eksplozije i potpunog uništavanja društvenih normi uvelike otkucava. Krajnji je trenutak da država krene u obračun sa “zločestom” djecom. I njihovim roditeljima.
