0
0
Čini se da je Vladimir Putin konačno shvatio da neće dobiti rat u Ukrajini.
Međutim, poduzevši značajne korake prošlog tjedna kako bi se osigurao da ga ipak ne izgubi, povisio je uloge na načine koje možda ne može kontrolirati, počinje svoju analizu za Times profesor Mark Galeotti.
Paraliziran nedostatkom lakih izbora u svjetlu učinkovite ukrajinske protuofenzive na sjeveroistoku i jugu, Putin se kolebao. Čini se da je razmišljao o daljnjim prodorima kijevskih snaga kad je 15. rujna otišao u Uzbekistan na summit Šangajske organizacije za suradnju, međunarodne skupine poznate i kao “klub autokrata”.
Putin se u Samarkandu nadao izjavama podrške od čelnika Kine, Indije i Turske, koji su svi imali svojih problema sa Zapadom. Umjesto toga, iza kulisa ga je dočekala ‘jezikova juha‘ kineskog predsjednika Xi Jinpinga u vezi s invazijom na Ukrajinu, a pred kamerama ga je ukorio čak i indijski premijer Narendra Modi koji mu je rekao: ‘Današnje doba nije doba rata, razgovarao sam s tobom telefonom o tome.‘
Bijesan i posramljen
Izvori bliski ruskoj predsjedničkoj administraciji tvrde kako je Putin bio bijesan i posramljen. Vratio se u Moskvu uvjeren da se ipak ne može nastaviti nadati da će se događaji uskoro okrenuti u njegovu korist. Morao je nešto učiniti, i to brzo.
Rezultat je bio paket mjera na brzinu sastavljen od prijedloga njegova osoblja, vojske i političkih savjetnika. Glavna namjera bila je riješiti nedostatak ljudstva na frontu, pokušati odvratiti Kijev i pružiti neku vrstu ‘dobrih vijesti‘ za osvježenje službenog narativa. Iako će ove mjere imati učinak na bojnom polju, riskiraju i stvaranje neželjenih posljedica koje će biti opasne za Putina.
U utorak je ruski parlament usvojio niz amandmana koji pooštravaju kazne za građane koji se opiru mobilizaciji te za vojnike koji ne slijede naredbe. Bilo je najavljeno i javno obraćanje Putina, koje je kasnije odgođeno za jedan dan. S obzirom na to da je svojevremeno bio pustio čak i Papu Franju da ga čeka, nije bilo neobično da je isto učinio i svom narodu, piše Galeotti. Inače, te su večeri agencije za ispitivanje javnog mnijenja koje je naručio Kremlj navodno provele telefonska istraživanja diljem zemlje kako bi procijenile raspoloženje javnosti. Možda bi bilo bolje da je Putin obratio pažnju na iznenadni egzodus mlađih muškaraca, jer su letovi u inozemstvo rasprodani.
Sljedećeg jutra Putin je objavio djelomičnu mobilizaciju. Iako se invazija na Ukrajinu i dalje službeno vodi kao ‘specijalna vojna operacija‘, a ne rat, ipak će 300.000 rezervista biti pozvano na prvu crtu bojišnice, a trenutni vojni ugovori bit će produljeni. Putin se nadao da će to izbjeći, potpuno svjestan političkih posljedica. Ipak nesrazmjeran broj profesionalnih vojnika dolazi iz neruskih regija u zemlji, tako da je za većinu Rusa rat bio nešto što je daleko od njih. Sve do prošlog tjedna. Sada pak brojne obitelji ne mogu biti mirne, jer ne znaju tko bi od muških članova mogao biti mobiliziran, a to je onda izazvalo nove prosvjede kod kuće.
Proziran gambit
Također je najavljeno održavanje referenduma u okupiranim područjima Ukrajine o njihovom pripajanju Rusiji. Iako nemaju ni trunke međunarodnog legitimiteta, a Rusija niti ne kontrolira u potpunosti dotične regije, referendumi su u tijeku i nitko ne sumnja da će se na njima pokazati kako je velika većinu za pripajanje Rusiji. Kada im vlada pristane poželjeti dobrodošlicu u Rusku Federaciju, to će se obznaniti stanovništvu koje je gladno dobrih vijesti kao dokaz suštinske pravednosti njihove stvari.
Naposljetku, Putin je ponovno izbacio nesuptilne nagovještaje da će pribjeći nuklearnom oružju ako bude izazvan. Očito se nada da će ove apokaliptične prijetnje odvratiti daljnje upade na ono za što će Moskva sada tvrditi da je ruski teritorij. Ruska nuklearna doktrina koristi se za obranu domovine, a nakon aneksije okupirana područja će se smatrati takvima, barem što se tiče Kremlja.
Ovo je proziran gambit i gotovo sigurno blef, nastavlja u svojoj analizi Galeotti, upravo zato što je Putin smatrao potrebnim reći da ‘ovo nije blef‘ – sigurno se nada da će, čak i ako Kijev ne bude uvjeren u njegovu prijetnju, nervozni Zapad lobirati kod Ukrajinaca da se suzdrže.
No, čini se da nema dokaza da će se to i dogoditi. To također stavlja Putina u dvije zamke koje si je sam napravio. Sve do prošlog tjedna imao je dosta prostora za definiranje ‘pobjede‘. Međutim, sada se svako povlačenje, a bit će ga još, više ne može pretvoriti u samo ‘novo pregrupiranje‘. Putin će se suočiti s novim nizom neugodnih izbora dok Ukrajinci budu navaljivali: pokušati eskalirati situaciju, što sa sobom nosi ozbiljne opasnosti, ili biti vođa koji je predao ‘rusko tlo‘.
Najveći gubitak
Naravno, najveći gubitak bio bi Krim. Aneksija bi mu se mogla obiti o glavu. Prethodno su Zapad i, nevoljko, Kijev priznali da je Krim poseban slučaj, teritorij za koji ne vjeruje samo Kremlj, nego i većina Rusa da im pripada. Kao rezultat toga, dok su Ukrajinci gađali određene vojne i političke mete, prihvaća se da bi izravni upad na poluotok vjerojatno pokrenuo neku rusku eskalaciju.
Međutim, tvrdnjom da je sav okupirani teritorij sada ruski, razvodnio se statusa Krima. Prema savjetniku ukrajinskog ministarstva obrane, ‘ovo stavlja Krim u igru, a Amerikancima će biti teže žaliti se‘.
Ruska vojska i njihovi navijači na društvenim mrežama već dugo pozivaju na mobilizaciju: i kao praktičan odgovor na potrebu za većim brojem vojnika i kao simboličnu predanost ratu. Iako je to doista imalo smisla napraviti u proljeće, kada je Rusija još imala inicijativu.
Unatoč tvrdnji da će biti mobilizirano 300.000 ljudi, malo je vjerojatno da vojska trenutno može primiti više od njih 150.000. Uostalom, ovo više nije vojska sovjetskog tipa izgrađena za masovnu mobilizaciju. Nema dovoljno instruktora koji bi im pružili osnovnu obuku, jer su ti ljudi već poslani da se bore na frontu. Postoji ograničenje raspoloživog rezervnog kapaciteta vojarni, a ako se od ovih nesposobnih i nevoljnih vojnika očekuje da žive u šatorima tijekom teške zime, onda će biti još manje sposobni za borbu. Također, morat će se oslanjati na nagomilanu opremu iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, a Ukrajina ima sve bolje opremljenu vojsku 21. stoljeća.
Neki rezervisti, posebno oni koji su tek nedavno odslužili nacionalnu službu, mogu biti poslani u Ukrajinu u roku od tjedan ili dva samo da popune činove u osiromašenim jedinicama. Međutim, trebat će puno više vremena da se generiraju nove jedinice, a one vjerojatno neće biti spremne do studenog ili prosinca.
Prozirna fikcija
Budući da Ukrajinci sada nastavljaju napredovati, nove jedinice u prosincu slaba su utjeha. Dobrovoljci koji su mislili da se prijavljuju na šest mjeseci ili manje sada se suočavaju s neodređenim boravkom na frontu.
Četvrtina cjelokupnih oružanih snaga su ročnici, ali po zakonu se od ročnika ne može tražiti da služe izvan ruskih granica, osim u vrijeme rata, što Putin odbija priznati. Aneksije će omogućiti Kremlju da šalje vojnike u Ukrajinu tvrdeći da će oni i dalje biti unutar granica Rusije. To je prozirna fikcija, ali potkrijepljena pooštrenim kaznama.
Naravno, i to će rješenje biti nepopularno, pa možemo očekivati porast izbjegavanja vojnog roka u jesenskoj sezoni poziva, koja počinje 1. listopada. U međuvremenu, 130.000 vojnih obveznika unovačenih u proljetnoj sezoni, od kojih oko polovica čine vojne postrojbe, sada su završili svoju obuku i može ih se poslati da dopune desetkovane jedinice te popune praznine na prvoj liniji fronte.
Možda nije riječ o nekim sjajnim postrojbama, no opet su bolja opcija od iscrpljenih redovnih vojnika, nedovoljno obučenih ročnika, plaćenika i interventne policije koji su već tamo raspoređeni. Teško je očekivati da se mogu koristiti u ozbiljnim ofenzivnim operacijama, ali postoji nada da mogu barem održati liniju i poštedjeti Putina poniženja i daljnjih gubitaka.
No sve ovo zvuči previše optimistično. Opkoljeni Herson vjerojatno će pasti ove zime, a Ukrajinci imaju snage i za daljnji pritisak na ruske linije. Prošlotjedna objava, dakle, pokazuje progresivno osiromašenje Putinovih ciljeva. Krenuo je s ciljem da će zauzeti cijelu Ukrajinu, zatim se preusmjerio na Donbas, a sada samo pokušava spriječiti poraz, zaključuje u svojoj analizi za Times Mark Galeotti.
