40 godina od događaja koji je sestre Čuljak pretvorio u sinonime za hrabrost i inspiraciju

admin
0 0
Read Time:2 Minute, 35 Second

Sestre Šima i Draženka Čuljak, danas sinonimi za hrabrost i nevjerojatnu volju, obilježavaju četrdesetu godišnjicu događaja koji ih je pretvorio u heroje.

Dana 13. siječnja 1985., srednjoškolke iz malog mjesta Bogodol kraj Mostara spašene su nakon što su preživjele sedam dana i noći u kanjonu okovanom ledom, s minimalnim zalihama, bez hrane, na ekstremnim minusima koji su zaledili rijeke, piše HRT.

Danas taj datum doživljavaju kao “drugi rođendan”, trenutak kada su pomaknule granice mogućeg i postale simbol ujedinjene snage.

Njihova drama započela je 6. siječnja kada su se, zbog neprohodnosti puta i jake snježne oluje, odlučile pješice uputiti u tadašnju Lišticu, danas Široki Brijeg, od kuda su namjeravale autobusom otputovati majci u Mostar.

“To je bila normalna stvar u to vrijeme da se ide pješke ako nema autobusa”, kaže Draženka.

No, snježno nevrijeme koje je pogodilo hercegovački kraj bilo je nezapamćeno – sestre su se brzo izgubile, a kako se spuštao mrak, orijentacija je postajala sve teža.

Prateći vlastiti instinkt, nasumce su hodale tražeći izlaz, ali jedan pogrešan korak vodio ih je ravno u bijeli pakao.

“Zakoračile smo u prazninu, prisjeća se Šima, padale smo sve dublje i dublje, udarajući u led i pokušavajući se držati, ali nas je svaka nova stijena ponovno gurala prema dnu”.

Njihov pad zaustavio se u deset metara dubokom kamenitom koritu, koje lokalci zovu Točilo, smještenom u kanjonu presahle rječice Ladine. Taj kavez od leda i snijega postao je njihovo privremeno sklonište, ali i gotovo neizbježan grob.

U nevjerojatnim uvjetima, gdje su temperature dosezale i minus 20 stupnjeva, sestre su sedam dana provele na rubu života i smrti, održavajući se budnima kroz molitvu, pjesmu i razgovore.

Njihova jedina hrana bile su žvakaće gume koje su imale kod sebe, a za vodu su sisale ledenice iz stijena. Misli o majci bile su im najveća snaga; znale su da bi ih majka tražila do posljednjeg daha, i zbog nje nisu gubile nadu.

“Maštale smo o hrani, o toplom čaju… Sve što smo željele bio je gutljaj nečega toplog, pa makar bilo to i zadnje što ćemo popiti”, prisjeća se Draženka.

Sedmog dana napokon su ih začuli lovci, Drago, Krešo i Rade Ćavar. Lovci su ih prvo pitali tko su i koliko dugo su ondje, misleći da su se tek slučajno zatekle na snijegu. Tek kada su shvatili težinu situacije, krenuli su u akciju spašavanja.

“Ispočetka nisu vjerovali da smo tamo cijeli tjedan, ali kad su nas konačno čuli i vidjeli, krenuli su se spuštati prema nama, kazala je Draženka.

Lokalni lovci riskirali su vlastite živote, pomogli su im izaći iz kanjona uz pomoć užadi.

Šima i Draženka bile su modre i iscrpljene, a sjećaju se kako im je taj prvi topli čaj koji su dobile po spašavanju bio najljepši na svijetu.

No, posljedice zime i dugotrajnog izlaganja hladnoći bile su neizbježne – zbog teških ozeblina, sestrama su morale biti amputirane obje noge. Uprkos tome, njihova snaga i hrabrost odjeknule su širom tadašnje Jugoslavije i postale inspiracija mnogima.

Danas, 40 godina kasnije, sestre Čuljak ponovno posjećuju kanjon – mjesto koje je zamalo postalo njihov grob, ali koje im je, u konačnici, darovalo novi život.

 

 

Hercegovina.info

Happy
Happy
0 %
Sad
Sad
0 %
Excited
Excited
0 %
Sleepy
Sleepy
0 %
Angry
Angry
0 %
Surprise
Surprise
0 %

Average Rating

5 Star
0%
4 Star
0%
3 Star
0%
2 Star
0%
1 Star
0%

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Next Post

Svaki stanovnik BiH godišnje baci 83 kilograma hrane

U BiH se godišnje bace čak 83 kilograma hrane po stanovniku, odnosno oko 49 kilograma manje od europskog prosjeka, navedeno je u izvještaju UN. U EU po stanovniku se u prosjeku bace 132 kilograma hrane. auto skip Kada je riječ o BiH, količina hrane koja se godišnje baci po stanovniku […]

Pretplatite se