0
0
Možemo se u nju sto puta razočarati, ali od ljubavi nikad ne bismo trebali odustati – pa ni od pokušaja da zasnujemo brak, čak i u zrelijim godinama, što potvrđuje i junak ove priče, iako je na pragu 88. godine života.
Stanko Crnogorac iz Posušja ima sve: mudrost i životno iskustvo, zdravlje ga dobro služi, odlično je situiran… Da, nedostaju mu samo žena i djeca, koju bi volio dobiti dok je još u snazi.
On je već neko vrijeme zaveden kod Nedjeljka Babića – Gangstera, bračnog posrednika iz Imotskog.
Podaci iz “ljubavnog kartona” su: Hrvat, katolik, horoskopska Vaga, nepušač, nema tjelesnih nedostataka, ugostitelj, ima položen vozački ispit.
Godište je malo frizirano, “može se malo slagat, ne puno”, napominje Gangster, pa je tako Stanko procijenio da je prilikom službenog predstavljanja okej “skinuti” dvadesetak godina. Što su dvije decenije prema vječnoj ljubavi na pomolu.
Šteta da propadne imanje
Za Stanka Crnogorca govore u mjestu da je “dobra partija”, a on sam pošteno kaže kako bi bila šteta da mu propadne imanje i njemačka penzija, a mogla bi i švedska iako je još “nije regulirao”. Bolje da je naslijedi neka kvalitetna žena – smatra.
Ekipa Slobodne Dalmacije se sa Stankom našla u Posušju, u njegovu omiljenom kafiću u kojem svako jutro započinje kapučinom i novinama.
– Inače ne pušim i ne pijem kavu – napominje.
Pa pijete kapučino – pitali su ga.
– Nije to isto – ozbiljan je Stanko. Nije šala, treba se oženiti.
Kaže da je završio srednju Turističko-ugostiteljsku školu u Mostaru, radio pet-šest godina u Njemačkoj, pa se vratio u bivšu Jugoslaviju na poziv brata. I doselio u Jablanicu, tamo je brat radio na hidrocentrali, pa se mlađahni Stanko zaposlio u blizini: kao konobar u hotelu Čvrsnica.
Pokvarena konobarica
– Loše mi je bilo u tom hotelu. Jes’ lijepo bilo konobariti, jer u Njemačkoj sam i čistio snijeg, kopao kanale, vozao radnike po bauštelima… Ali u hotelu u Jablanici sam dobro opatio s lošim kolegama. Zločesti skroz bili, pogotovo jedna pokvarena konobarica, ona bi naplatila račun od gosta potajno, a meni blok nabila na ekser, pa bi ispalo da ja nisam naplatio. Onda bi mi odbijali od plaće, a ona bi uzela sebi pare. Loše bilo skroz, a morao sam radit jer nas je bilo puno braće i sestara, osmero. Ja sam najmlađi i jedini još živ – načas se rastuži Stanko.
Pa nastavi:
– I tako ja odlučio otvorit svoj lokal u Jablanici, i otvorio ga! Još radi, sad sam dao nećakinji da ga vodi. Možda ste čuli za nju, “Zdrava voda”, poznat je po vodenom ražnju i janjetini! Bijo je to prvi restoran u zoni, onda ih je niklo još desetak iza mene. Prija Gojka sam tu bio – referira se na još jedan kultni obližnji restoran.
U doba socijalizma moglo se otvoriti takav mali obrt, ali sa samo tri zaposlenika.
– Ja sam njih imao deset! Kad bi došla inspekcija, trč niz Neretvu! Čim inspekcija ode, nastavljamo radit normalno. Dvadeset sam godina bio u “Zdravoj vodi”, vrtili smo po četri janjca u isto vrijeme, donio sam prvi vodeni ražanj iz Banje Luke. A onda je došao rat, shvatio sam da će bit problema tamo ostat, sve puno muslimana, ja Hrvat i tako – prisjeća se Stanko, kojega je vihor rata odnio u – Švedsku.
U braku bio desetak godina
Bio je tada čak i oženjen. U braku je bio desetak godina, ali nije bilo djece.
– Lijepa mi je žena bila, mlada, misica. Miss Mostara je bila, mlađa od mene dvadesetak godina. Pokasno sam se oženio, imao sam oko četrdeset godina, ona dvadeset; uvijek sam volio mlađe. Ali bilo je problema u tom braku, žena mi je postala alkoholičarka i ‘hodalica’ – smrači se Stanko.
– Hodalica? – pitali su zbunjeno.
– S muškima hodala – pojašnjava Stanko.
Ističe da je ženu vodio na odvikavanje.
– Eh da. Dvaput sam je vodio u Sarajevo na odricanje od alkohola. Nije pomoglo. Razveo sam se od nje u Širokom Brijegu.
Danas bi Stanko dao priliku nekoj novoj sretnici, i ima jasne kriterije kako bi trebala izgledati, te koje dobi i statusa.
Neka je plavuša
– Volio bih da je plavuša, i “šlang”. Ne volim podebele, šta će mi veliki stomak. Nemam ga ni ja. Ne bih uzeo strankinju, samo našu, katolkinju. U stvari, ne mora bit vjernica, ionako ljudi sve manje idu u crkvu. Ali ne bih ženu iz Ukrajine, Srbije ili Švedske. Ajde, možda Šveđanku i bi, one su slične našima. Ali jezik, e to je problem. Ne mogu čekat deset godina da nauči, ‘ko će to.
– Najbolje da je Hrvatica. Išao sam tražit ženu za sebe u Petrinju kad je bio zemljotres, ja bih je odmah uzeo, oženio, dao joj kuću, ali… Nisam našao odgovarajuću. Otišle sve, iselile u Njemačku, tamo-vamo. Slabo ostalo – sliježe ramenima, pa nastavlja s bitnim natuknicama.
– I volio bih da je do pedeset godina stara, i da ima jedno dijete, obavezno muško. I da dječak ima najviše desetak godina, ja bih ga odgojio ko da mi je sin, treba mi nasljednik. Svega imam, neka slobodo provjeri na katastru – napominje.
Bi li voljeli imati vlastito, hoću reći biološko dijete? – pitali su ga.
– Čujte, kad bi se dogodilo, ja ga ne bih odbio. Ali volio bih bit siguran da ću imat kome ostavit imanje: restoran, nekoliko kuća, njemačku mirovinu i druge prihode. Imam puno toga, iako mi je ponešto i propalo. Na primjer, osamdeset hiljada maraka u Gluminoj banci. Niko mi to nije refundirao. Ali nema veze, puno je ostalo. E, i kuhat znam. A i zgodan sam, jel da – vragolasto namiguje Stanko.
Tri rođendana
Kaže i da ima “tri rođendana”.
– Ne sjećam se točno datuma rođenja, pa kažem da imam 68. Tako se i osjećam, možda malo mlađe. Ali znam da ne bih gubio vrijeme kad bih našao curu za ženidbu. Može u crkvi i ne mora, kako god ona hoće. Samo da nije neka alkoholičarka – podvlači.
Smije li biti pušačica?
– Volio bih da nije, ali ako je to jedini porok, hajde. Pretrpio bih – Stanko će.
Spreman se, veli, oženiti drugi, čak i treći put. Kažu da “treći put i Bog pomaže”.
– Jeste. Ako ne uspije ni treći brak, onda “šlus”. Nije suđeno, i gotovo – odlučan je Stanko.
Slobodna Dalmacija
