GORICA I SOVIĆI – DREVNA ŽUPA U IMOTI

Mnogi će reći da je nerijetko kod ozbiljna čovjeka prvi dojam ono što temelji i kanalizira i njegov konačni stav i spoznanje o nekome ili nečemu. Kod samog čovjeka, na prvi pogled, stasom, bojom kose, borama na licu, sjajem u očima, jasnoćom izgovora… iščitavamo njegovu dob, vitalnost, sklonost, radost i tegobnost življenja, karakter, ambicije … i rijetko kad puno pogriješimo. Kod jednog prostora, zajednice, naselja ili župe prvi dojam stvara njena sadašnja životnost i stanje, te dostupni tragovi njene prošlosti. Kako smo danas izrazito mobilni i tehnički opremljeni informativnim izvorima, uz sasvim malo truda možemo lako spoznati ovu vanjsku možda i površnu sliku, ali za nešto dublje i sadržajnije potrebno se svakako vratiti u duboku prošlost i prema dostupnim izvorima (materijalnim, pisanim pa i predajnim), po kronologiji zbivanja, genezi ljudskog djelovanja i božanskoj milosti, spoznati pravu sliku sadašnjeg stanja. Kažu da moć poniznosti, trpljenja, trajanja, obnavljanja, ponosa i prkosa, vještine i znanja uz Božju nazočnost, daju pravi smisao životu i otvaraju putove vjere i nade za bolju budućnost. Pa idemo malo fragmentarno kroz prošlost ove Župe.

„Župa Gorica jest odveć stara. Sačuvala je živa predaja u narodu činjenicu tu, da je triput crkva građena na mjestu, kamo se sadašnja župna crkva nahodi. Veli se, da je prva crkva bila odveć velika i krasna, koju su Turci po fetu ili svojoj okupaciji srušili; druga je bila malena, koju su srušili župljani, kad su ovu sadanju dovršili, buduć okolo nje ova sagrađena bila. Ova crkva jest najprva u Hercegovini, s desne strane Neretve rijeke sagrađena, od onoga vremena, od kojeg je sloboda dana bila po Sultanima, da se mogu kršćanske bogomolje graditi. Kao što su prve dvie crkve bile na čast Svetog Stjepana P. Mučenika podignute, tako je i ova, čija se godovina slavi, sa velikim sjajom i navalom puka našega i dalmatinskoga, na 3. kolovoza svake godine.“

Ovaj tekst je početak „Crkvenog ljetopisa za župu u Gorici“ župnika blage uspomene fra Blage Babića Spuževića napisanog prije 110 godina (1916.). On zorno svjedoči o starini župe, o svetosti stare crkve i upornosti puka goričkoga i sovićkoga, kao i čitave Imote harne, da se drevno imotsko svetište sv. Stipana očuva i živi.

Godine 2026. župa sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici slavi nekoliko okruglih obljetnica veoma važnih za župu, a to su:

400 godina od prvog spomena župe Gorica, a spominje se pod imenom Sovići, i spomena crkve sv. Stipana Prvomučenika od Imote – biskup fra Bartul Kačić (Žarković) spominje ovu župu 1626. godine.

-190 godina od osnivanja kapelanije Gorice, otada Gorica ima svoje župne matice. Bilo je to 1836. godine.

-170 godina od izgradnje sadašnje stare crkve u Gorici koju je podigao ondašnji župnik fra Petar Bakula 1856. godine, a natpis je uklesao na kamenu ploču i postavio iznad glavnog portala crkve.

-110 godina od čuda s Gospinim kipom u Gorici, a suzio je krvavim suzama 9. VII. 1916. godine prema svjedočanstvu ondašnjega župnika fra Blage Babića Spuževića, čije se svjedočenje nalazi u starom „Crkvenom ljetopisu za župu u Gorici“. Gospin kip je nabavio župnik fra Frano Bašadur – Dobretić 1875. godine. Taj je kip Gospina (Bogo-)Materinstva. On je tada i načinio oltar Gospina Materinstva koji se nalazi u staroj crkvi u Gorici.

400 godina od prvoga spomena imena župe

Godine 1613. fra Stipan Kunić Imoćanin je obnovio srušenu crkvu u Gorici. On tada napisa: “Z’ dopustenjem çestitoga Czarra, i drughe Gospode Turske. Ja Stipan Kunich Imochianin pogradi i ponovi ovuh czarquu S. Stipana na 1613.“

Usprkos neprestanom turskom iživljavanju nad pukom, župa je živjela punim životom. To svjedoči pohod makarskoga biskupa fra Bartola Kačića Žarkovića koji je 1626. vizitirao župe svoje biskupije u Imoti. On je zapisao u svom izvješću pohodeći samostan Imotski da su franjevci iz Imotskoga imali četiri župe i navodi im imena: Podbila, Sovići (Gorica), Drinovci i Kamenmost. Zapisao je da je su crkve tih župa bile urušene, jedino je jedna, zalaganjem fratara, ostala nauzgor, a to je crkva sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici. Biskup Bartol Kačić navodi da se „u imotskom polju nalazi crkva sv. Stjepana Prvomučenika ukrašena svim potrebnim uresima zalaganjem samoga biskupa, i u nju na velike blagdane običavaju doći svi seljaci iz one četiri župe.“

Crkvu u Gorici  1678. spominje i biskup fra Marijan Lišnjić, koji je rođen u župi Gorici i kršten u staroj crkvi. U njoj je zaredio za svećenika don Ivana Turića, popa glagoljaša. Kasnije su crkvu u sukobima Turci bili urušili.

U opisu imotskoga zavičaja i okopoljskih imotskih župa i znamenitih osoba, neizostavno je ime dičnoga sina Imote fra Stipana Vrljića, koji je rođen 1677. u Svetigori u Sovićima, a bio je župnik u Gorici od 1703. do 1713. i zapisao 1703. godine da je župa Gorica obuhvaćala veliki prostor: od Vranića do Zečice vode u selu Vinjanima, do Plavila i Rotne kamenice – sela Goricu, Soviće, Broćanac, Gradac, Grude, Posušje, Tribistovo, Rastovaču.

Dok je bio župnik u Gorici, zapisao je sljedeće:

„A. D. 20. di Dece(mbri) 1708.

Neka se znade što ko uze Svetom i Slavnom Stipanu od Imote.

Ovi Misao (misal) uze Jakov Grančić, paramentu od svile strikanu, a postavljenu arnom (?). Uzeše svi sinovi pokojnoga Mije Vlašića, tumač uze Mar-tin Varljić, otarnik uze Šimun Paračik; Kalež uzeše sviu skupa i patenu to jest Lukavčani, Sovićani – košulju naglavnik i pas uze Mati Bašić, ručnike dade 20. Stipan Varljić kapelan od ove carkve .S. Stipana, i u ovoj robi neimadu ilake nikakve Goričani; koju robu nabavi svuh iz Mletaka naš kapelan, i kada je nestane nakon nas neka je naši sinovi ponove jer će im platiti Bog Svemogući i S. Stipan Mučenik.

(Fra Stephanus Warljich ad Imotta Parocus .S. Stephani Imotte)”

Fra Stipan Vrljić je veoma važna osoba svoga doba. Osim što je izgradio imotski i omiški franjevački samostan, narod Imote raznim zbjegovima pred zlokobnim Turcima spasio je više puta. I pomogao je 1717. osloboditi Imotu od Turaka, i nikad se nije pomirio s činjenicom da su mu velike župe, osobito njegova draga rodna župa Gorica, nakon Požarevačkog mira predane ponovo Osmanlijama. Da nije bilo fra Stipana Vrljića, danas ne bismo poznavali povijest našega zavičaja iz druge polovice 17. i prve polovice 18. stoljeća.

190 godina kapelanije i župnih matica u Gorici

Gorica je 1836. godine proglašena kapelanijom, ali još uvijek ovisnom o župi Posušje kojoj je pripala 1735. godine. Također svoje matice ima od 1836. Samostalnom kapelanijom postaje 1859., a župom ju je proglasio biskup fra Rafo Barišić na Stipandan, 3. kolovoza 1860., nagradivši time župljane jer su zdušno i složno dogradili crkvu u Gorici.

170. obljetnica od izgradnje stare crkve u Gorici

U župnoj kronici fra Blago Babić Spužević piše:

„Godine 1856. dođe za župnika fra Petar Bakula, koji ovu zadnju crkvu sagradi, od svoga nastupa do g. 1859. Vanredno je milo čuti, s kojim enthuziazmom  i danas narod priča, vrhu zauzimanja i pregora, kojima se odlikovaše pri gradnji ove crkve jednako puk i župnik! Čemu se osobito ima tražiti uzrok u tome, jer iza posjednuća Herceg-Bosne, istom sad je dozvoljeno bilo po Sultanu, da kršćanski narod more svoje bogomolje graditi.

Buduć puk ove župe sve doprinio u novcu, japiji i radu, a isto tako i Otac župnik sve utrošio, što je bio za starih dana uštedio, ipak se nije moglo tim pokriti duga crkvenoga. Ta okolnost naćera fra Petra, da pozove ljude prve i uglednije ove župe, ne bi li se od njih koji ponudio za poći u druge župe i sabirati milodare  ili prositi novac, kojim će se konačno računi ove crkvene rađe namiriti. Na glas svoga pastira, mnogi se javiše, u tu svrhu za poći: – a to su: Galić Stjepan  – zvani Palaš, Kapural Petar, Polunić Stjepan, Paradžik Nikola, Grizelj Ivše, Kešić, Blaž Soldo, Vlašić Jozo, Prlić Ivan, Pejić Marko, Šimić Zele etc. Ovi ljudi, kojih nekje uspomena u Blagoslovu! zaredaju po Hercegovini i Dalmaciji, te saberu toliko novaca, da se mogli troškovi svi lijepo pokriti.

1. Bakula tad je napravio i kuću zvanu ‘stara Kapela’ u svrhu noćivanja radnika, majstora i kamo se čuvao alat ili oruđe, u kojoj kašnje jesu i župnici stanovali, dokle nijesu prešli u sadašnji novi župni stan.
2. s. Bakula je ovdje našao crkvu, koju je valjda podigao sovićki ili gorički župnik o. fra Stjepan Kunić, Imoćanin, god. 1613. U matici umrlih sve do god. 1836. sveđer se govori: sepultus in ecclesia ili ad ecclesiam santi Stephani. Slično se čita i u I. knjizi umrlih ove župe od god. 1839. Pariškim kongresom god. 1856. dana je pomoć kršćanima, da si mogu praviti crkve. Prema tome, ova je u Gorici prva restaurirana, a ona u Vinici iz god 1858. prva konstruirana.“

Da je ta gradnja u Gorici i prije bila planirana, saznajemo iz Kronike fra Marka Kalamuta, tajnika za Hercegovinu apostolskoga vikara fra Rafe Barišića. Tu o goričkoj crkvi stoji:

„24/5. 1853. Biskup zamoli da može načiniti crkvu u Duvnu, selu Omolj, crkvu u Gorici, u Gabeli, u Vukodolu i raširiti crkvu manastirsku na Širokom briegu. Ovaj arzoval pridademufetiš Ćamil paši.

18. rujna (1853.) vezir dade Suret ferman da se može graditi crkva u Gorici.“

Dolaskom fra Petra Bakule za kapelana goričke kapelanije počela se i u kratkom vremenu završila gradnja, za današnje pojmove, velike crkve. Sagrađena je na temeljima ranokršćanske bazilike 4.–6. stoljeća koja je također bila posvećena sv. Stjepanu. „Postojalo je, dakle, opće i živo štovanje mjesta, kojemu su napokon povoljne političke okolnosti dopustile da se počne g. 1856. s gradnjom nove crkve sv. Stjepana. Ja sâm, koji sam tri godine bio na čelu gradnje, ne bih mogao izložiti s kakvim žarom je gorički puk pomogao da što prije vidi dovršenu crkvu.“ Na toj je crkvi fra Petar pokazao svu svoju spretnost, graditeljsku sklonost i upornost. Siromašnom je puku pomogao skupljajući sam milodare za izgradnju crkve i od samoga cara. Poštivao je ljubav i žrtvu kojom je puk sudjelovao u gradnji, pa veli:

„Kad se ne može ovdje iznijeti mnogo o tom radinom puku, reći ću bar ovo. Pri koncu godine 1858. crkva je bila dovršena, osim poda. Ali nemoguće je bilo dobiti kamene ploče osim iz Osoja u Posušju, dva i pol sata hoda po vrlo lošem i izrovanom putu. Što se učinilo? Svaka osoba morala je sebi priskrbiti ploču na kojoj će klečati. I uistinu je priskrbila. Veselo su nosili na ramenima i na leđima muški i ženske 140 pa i do 600 libra težine.

Kad bi se na drugim mjestima našlo i pola goričke revnosti, sigurno ne bismo bili prisiljeni i sada misu govoriti pod drvećem. Međutim stara crkva koju su više puta franjevci podizali bijaše malena, 15 lakata duljine, s okruglom kapelicom velikoga oltara koja je bila utvrđena svodom. Nova crkva duga je 38, široka 18 lakata. Ima oltarsku kapelu, sada uglastu, pod apsidom. Ova crkva ima 10 prozora. (…) Nakon završetka crkve puk je sam, da se pobrine za crkvu i svoje pokojne, opasao o vlastitom trošku veliko kvadratno groblje zidom s malterom u opsegu 600 lakata.“

151 godina od nabavke Gospina kipa (1875.)

110 godina od čuda s Gospinim kipom u Gorici (1916.)

Čudotvoran je Gospin kip iz Gorice, kip Gospina Bogomaterinstva, kojega je nabavio i u Goricu donio ondašnji župnik fra Franjo Bašadur Dobretić 1875. godine i tada napravio oltar Gospina Materinstva u staroj crkvi! Župnik u Gorici fra Blago Babić Spužević 1916. piše u župnom ljetopisu:

“Godine 1875., jest došao za župnika fra Frano Bašadur-Dobretić, rođen u Mostaru. Ovaj župnik jest napravio Gospin Oltar i kip njezin, koji oltar jest Gospina Materinstva. Jest nabavio i zvono veliko. Ovaj kip Gospin jest čudotvoran više putah se pokazao i za vremena moga župnikovanja. – Grješio bih kad ne bih javnosti predao ovo čudo. Dne 9. Srpnja 1916. godine jesam uveo ‘Vojsku Srca Isusova’ i opisao zlo, koje psovka jest našem narodu nanijela. Pri tom sam učinio procesiju sa kipom Gospinim, te KAD SAM NAROD HOTJEO BLAGOSLOVITI SA OVIM KIPOM, VIDIO SAM ODVEĆ KRUPNU SUZU NARAVNE KRVI POD GOSPINIM OKOM! KRV TA JE ZAPREMALA NIZ LICE OKO 5 CENTIMETARA, KOJA JE, POTOM IŠČEZLA!…

…Kad je fra Blago Babić dne 16/7. 1916. oglasio narodu čudo po Gospi učinjeno, o kom je bio govor u ovome Ljetopisu na 10 strani, govoreć, da pobace psovku već jednom, listom upisujuć se u vojsku Srca Isusova i u Pomladak vojske Srca Isusova; jer moglo je biti , da je Gospa krvavim znojom hotjela pokazati, koliko je psovka zla uvridila i vrjeđa Sina njezina, i koliko je dušam kršćanskim zla nanila; a moglo bi bit, da je hotjela biljeg dati puku kršćanskom, da će nam kakvo Božje strašno doći pokaranje. Mi u tajne Božje ne smijemo se mećati, veli; ali kad nam On po Majci Sina Svojega dobrostivo taj znak daje, u istinu moramo iz kajati i plašiti suda Njegova, jer krvavi znoj na licu Majke Božje, svakome daje misliti … U OVO VRIJEME JA FRA BLAGO BABIĆ, OKOM BACIM NA GOSPU I VIDIM JE SVU CRVENU, KAO NAJLJEPŠU RUŽU, KOJA SE PO TOM U LICU VRATI U SVOJU BOJU, BLIJEDO CRVENU! Opera Dei revelare honorificum est (Časno je Božja djela objaviti)!“

1936. – 1937. u Bobanovoj Dragi izgrađen je zvonik posvećen sv. Iliji, također u Donjim Sovićima zvonik posvećen sv. Petru i Pavlu. Tu je sada lijepa područna crkva ove župe posvećena apostolskim prvacima.

…I toliko toga bi još lijepoga, značajnoga i plemenitoga mogli navesti i zapisati, al’ neka, nek ostane i za druge prigode. Nije bez korijena i bez temelja ova današnja  živahnost, prozračnost, kićenost, raspjevanost, sređenost i zajedništvo župe Gorica – Sovići. Baš na ponos svima. Eh, kad bi još malo srce i karakter odmaknuli od modernih pošasti. Eh kad bi?! Al na mlađima svijet ostaje. Sveti Ilija čuvaj nas, Sveti Petre i Pavle vodite nas, sveti Stipane moli se za nas kod Gospodina. Amen !

Mario Bušić