Orjunaši slobodarsku Hrvatsku nikada neće prihvatiti!

Piše: Josip Milić

Odakle u Hrvatskoj toliko mržnje prema vlastitom narodu i državi? Odakle potreba da se s prijezirom i ismijavanjem govori o hrvatskim braniteljima, da se omalovažava svaka ideja nacionalnog ponosa, da se gasi ozvučenje na dočecima naših šampiona? Kako je moguće da postoje ljudi koji slave datume povezane s masovnim likvidacijama desetina tisuća Hrvata, a istovremeno se predstavljaju kao borci za ljudska prava i civilizacijske vrijednosti, tzv. civilno društvo? Od kud tolika bešćutnost jugo-desnice u Hrvatskoj?

Ima li sličan primjer igdje u svijetu?

To nije nikakva moderna europska ljevica, kako sebi vole tepati. To je ostatak jugoslavenske radikalne orjune koja nikada nije prihvatila hrvatsku državu. Oni Hrvatsku podnose samo kao geografski pojam. Nikada je nisu prihvatili u srcu, kao ni povijesnu pobjedu u Domovinskom ratu.

Dok se u normalnim državama poštuju ljudi koji su stvorili državu i izborili slobodu, u Hrvatskoj se već desetljećima medijski pljuju i stigmatiziraju kao da su oni neprijatelji te države. Nezamislivo. Svaki oblik domoljublja pokušava se proglasiti ekstremizmom pa čak i fašizmom od većine srednjostrujaških medija. Ne vjerujem da ima sličan primjer igdje u svijetu?

Istovremeno, isti ti krugovi pokazuju nevjerojatnu toleranciju prema srpskom i bošnjačkom nacionalizmu. Kada iz Beograda dolaze otvorene provokacije i negiranja hrvatskih žrtava, tada mukom šute. Nikad ih nisu upitali gdje su grobovi 1740 nestalih Hrvata ubijenih u Srbiji. Kada bošnjački politički unitarizam Hrvatima u BiH pokušava oduzeti i ono malo preostalih političkih prava, tada odjednom nestaju priče o ugroženim manjinama. Čak likuju! Njihov jedini stvarni neprijatelj je hrvatski nacionalni ponos.

Jadnici Mamić i Tereza veličaju krvnika

Posebno je morbidno slavljenje jugoslavenskih simbola i Tita. Tako se orjunaški novinari potrude da nam u dane najvećih obljetnica stradanja i komemoracija prikažu krvnika Tita kao milo nevinašce. Bleiburg, Križni put, Huda jama, Macelj, Kočevski Rog i brojna druga stratišta ostaju trajni dokaz njegova zločina. Za te nam teške dane medijski lansiraju “moralne veličine” Mamića i Terezu koji nastoje oprati krvave krvnikove ruke svojim bajkama o lijepom i lagodnom životu i krvnikovim vezama sa stranim moćnicima.

Gdje se još u svijetu slave zločini?

I umjesto pijeteta prema žrtvama takvi likovi i dalje romantiziraju Jugoslaviju i čovjeka pod čijom su vlašću počinjeni masovni zločini.

Zamislite apsurd: u Njemačkoj bi slavljenje totalitarnog režima izazvalo opće zgražanje, dok se u Hrvatskoj jugoslavenska ikonografija desetljećima pokušava prikazati kao nešto simpatično i humano. Ljudi koji nose petokrake i veličaju Tita sebe nazivaju antifašistima, a istovremeno nemaju ni minimum suosjećanja prema žrtvama komunističkih likvidacija.

Još je opasnije što se hrvatsku mladost pokušava odgajati u osjećaju kolektivne krivnje zato što smo izašli iz Jugoslavije, tog raja na zemlji. Sustavno ih se uvjerava da je svaki izraz nacionalnog ponosa sumnjiv, dok se jugoslavenska nostalgija predstavlja kao civilizacijska vrijednost koju treba njegovati. Kao da se ne sjećamo redova za kavu i mlijeko, vožnje par nepar i da dalje ne nabrajam. Jednostavno, propala država u svakom obliku.

Zato današnji sukob u Hrvatskoj nije sukob ljevice i desnice u klasičnom smislu. To je sukob slobodarskih snaga koje su željele slobodnu i demokratsku Hrvatsku naspram orjunaša koji žele ostati u mraku, diktaturi i jednoumlju. Za njih je i danas svatko tko drugačije razmišlja zaslužio Goli otok. Oni svaku hrvatsku temu pokušavaju ismijati i izrugati, pa čak i 1 100 obljetnicu krunidbe kralja Tomislava, a zemlju pretvorili u prostor bez identiteta i povijesti.

I zato nije čudno što im smeta Hod za život, iskapanje stratišta i otkrivanje istine. Oni koji su navikli živjeti u mraku, kao lik iz Platonove pećine, slobodarsku Hrvatsku nikada neće prihvatiti.

braniteljski.info