0
0
Jučer, 26. studenoga, navršilo se 29 godina otkako je danas vrhbosanski nadbiskup u miru mons. Vinko Puljić primljen u Kardinalski zbor. Papa Ivan Pavao II. za kardinala ga je imenovao 30. listopada 1994. godine, a u Kardinalski zbor primljen je na konzistoriju 26. studenoga 1994. u Rimu. Dodijeljena mu je naslovna crkva svete Klare u Rimu.
– Kad je Papa 10. rujna bio u Zagrebu i molio na grobu bl. Alojzija Stepinca, zagrlio me te mi rekao: “Papa će dati svoj znak”. Tada nisam znao što to znači. Kad me je imenovao kardinalom, tada sam shvatio da je to taj znak – kazao je jednom prigodom kardinal Puljić.
Papa me “prisilio” da budem biskup
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 7. prosinca 1990. vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom. Za biskupa ga je zaredio rimski biskup Ivan Pavao II. u Rimu 6. siječnja 1991. Ustoličen je za nadbiskupa metropolita u sarajevskoj katedrali 19. siječnja 1991.
– Papa Ivan Pavao II. gotovo me je “prisilio” da budem biskup. On me je posvetio i znao je gdje me stavlja. Izrazio je time veliku blizinu i veliko razumijevanje. Nikad neću zaboraviti jedno njegovo pismo u vrijeme rata. U njemu je pisalo: “Kad sam ti stavljao biskupski križ, nisam znao da će biti tako težak”. On je pokazao jedno očinsko srce, jedno veliko razumijevanje prema svim ljudima, ne samo prema meni. Tada je posebno pismo uputio ženama koje su bile zloupotrebljavane. U tom pismu se s njima solidarizirao. Na jednoj večeri sam Sveti Otac me iznenadio informacijama kojima raspolaže. Cijelo vrijeme iskazivao je očinsku blizinu, brigu i ljubav. Pogotovo 1994., kada je htio doći pa mu nisu dali. Teško je to protumačiti. Vijest da Papa ne može doći došla je na Malu Gospu. Cijelo Sarajevo je plakalo što Papa ne može doći. Na Malu Gospu slušali smo njegovu propovijed. U bogosloviji smo ručali i za vrijeme ručka me nazvao telefonom. Obuzele su me emocije i nisam mogao razgovarati. Dotaknula me njegova briga i solidarnost – kazao je jednom prigodom kardinal Puljić.
Vinko Puljić je rođen na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, 8. rujna 1945. u selu Priječani pokraj Banje Luke u blizini trapističkog samostana Marija Zvijezda od oca Ivana i majke Kaje kao dvanaesto od njihovih trinaestero djece. Ivan je u Priječane došao iz Hercegovine, iz sela Hodbina. Vinka je krstio fra Jozo Loparević 9. rujna 1945. u župnoj i samostanskoj crkvi sv. Ante Padovanskog u banjolučkom naselju Petrićevac. Majka Kaja umrla je 1948. godine kad je Vinko imao tri godine. Nakon smrti Vinkove majke Kaje njegov otac Ivan oženio se Anom Jurić 1949. godine, s kojom je imao još osmero djece.
Vinko je pohađao osnovnu školu koja se nalazila u tadašnjem obližnjem nacionaliziranom trapističkom samostanu Marija Zvijezda. Prva dva razreda srednje škole završio je u Sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a treći i četvrti razred u Sjemeništu u Đakovu gdje je završio i teološki studij na Visokoj bogoslovskoj školi. Đakovački biskup mons. Stjepan Bäuerlein zaredio ga je za svećenika Banjolučke biskupije u đakovačkoj katedrali 29. lipnja 1970.
Nakon svećeničkog ređenja najprije je tri godine službovao kao župni vikar u Banjoj Luci, a potom nekoliko mjeseci kao župnik u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Sasini kod Sanskog Mosta. Nakon toga imenovan je 1973. župnikom u župi svetoga Ivana Krstitelja Ravska kod Ljubije, gdje ostaje pet godina. U ljeto 1978. preuzima službu duhovnika sjemeništaraca u Nadbiskupskom sjemeništu “Zmajević” u Zadru. Na toj službi ostaje devet godina. Banjolučki biskup Alfred Pichler imenuje ga 1988. župnikom župe svetoga Roka u Bosanskoj Gradišci, gdje ostaje nepune dvije godine. Dekretom banjolučkog biskupa Franje Komarice postavljen je za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje ostaje samo dva mjeseca.
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 7. prosinca 1990. vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom. Za biskupa ga je zaredio rimski biskup Ivan Pavao II. u Rimu 6. siječnja 1991. Ustoličen je za nadbiskupa metropolita u sarajevskoj katedrali 19. siječnja 1991. Za geslo uzima riječi “Po Mariji u vjeri, nadi i ljubavi”, čime želi istaknuti svoju pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. No, nedugo nakon imenovanja, u Bosni i Hercegovini počinje krvavi rat.
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini nadbiskup Vinko Puljić nije napuštao svoje biskupsko sjedište u Sarajevu, iz kojeg je često izlazio pod vrlo opasnim uvjetima kako bi pohodio svoje župe do kojih je mogao doći, kao i brojne prognane vjernike, te kako bi sudjelovao na brojnim važnim susretima u svijetu svjedočeći o teškom ratnom stanju, moleći moćnike da zaustave ratna stradanja i potičući brojne dobročinitelje da pomognu napaćenim ljudima u njegovoj nadbiskupiji i u njegovoj domovini. Biskupija koja je imala gotovo 600.000 vjernika u 2019. godini je spala na trećinu, ispod 180.000 vjernika.
U vrijeme njegova obnašanja nadbiskupske službe utemeljeni su u Vrhbosanskoj nadbiskupiji katolički školski centri: “Sv. Josip” u Sarajevu (1994.), “Sv. Pavao” u Zenici (1995.), “Sv. Franjo” u Tuzli (1997.), “Petar Barbarić” u Travniku (1998.), “Don Bosco” u Žepču (započeo s radom 1999.). Pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije od 1997. do 2005. djelovao je i Katolički školski centar “Majka Terezija” u Konjicu na teritoriju Mostarsko-duvanjske biskupije. S osnutkom Katoličkog školskog centra “Petar Barbarić” u Travniku ponovno je pokrenuto i Nadbiskupsko sjemenište koje je također dobilo ime po sjemeništarcu, časnom sluzi Božjem Petru Barbariću, čiji se grob i nalazi u sjemenišnoj crkvi u središtu ovog zdanja.
U vrijeme njegova obnašanja službe vrhbosanskog nadbiskupa i velikog kancelara Vrhbosanska katolička teologija je 2009. godine uzdignuta na rang Katoličkog bogoslovnog fakulteta, koji je 2013. godine postao punopravna članica Univerziteta u Sarajevu.
Kardinal Puljić u srpnju 1997. bio je jedan od osnivača Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, a obnašao je u nekoliko mandata i službu predsjednika spomenutog Vijeća.
Godine 2002. ponovno je pokrenuo izdavanje Katoličkog tjednika, a 2006. godine utemeljio je Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije.
Godine 2007. potpisao je odluku o osnivanju Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih “Ivan Pavao II.” u kojem se i papa Franjo susreo s mladima tijekom svoga pastirskog pohoda 6. lipnja 2015.
Godine 2010. kardinal Puljić blagoslovio je novoizgrađeni Svećenički dom Vrhbosanske nadbiskupije, a 2018. i Nadbiskupsku rezidenciju, u koju se i sam uselio godinu dana poslije.
Najdulje je od svih vrhbosanskih nadbiskupa obavljao službu predsjednika Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, koji je osnovan 1931. godine te ponovno pokrenut 1990. godine neposredno prije njegova imenovanja vrhbosanskim nadbiskupom. Caritas je odigrao izvanredno važnu ulogu u teškom ratnom vremenu, ali i u godinama poraća.
Kardinal Puljić izabran je za prvog predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na inauguralnoj sjednici novoosnovanog BK BiH održanoj od 27. do 29. siječnja 1995. u Mostaru i tu službu je obavljao u tri navrata: od 1995. do 2002. godine, zatim od 2005. do 2010. godine i od 2015. do umirovljenja 2022. godine. Kao predsjednik Biskupske konferencije BiH obnašao je i službu predsjednika Caritasa Bosne i Hercegovine. Sa svim članovima BK BiH sudjelovao je u pokretanju nekoliko važnih redovitih godišnjih susreta na razini Crkve u Bosni i Hercegovini.
Puljić birao dvojicu papa
Kao kardinal izbornik sudjelovao je na konklavama 2005. godine kada je za nasljednika Ivana Pavla II. izabran papa Benedikt XVI. Također je sudjelovao na konklavama 2013. godine kada je izabran papa Franjo.
Kao vrhbosanski nadbiskup vodio je pripreme za doček pape Ivana Pavla II. u opkoljenom Sarajevu na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije 8. rujna 1994., ali je taj dolazak bio onemogućen. Ipak, nadbiskup Puljić s tisućama drugih radosno je dočekao papu Ivana Pavla II., koji je 12. i 13. travnja 1997. pohodio glavni grad Bosne i Hercegovine. Također je u Sarajevu s brojnim hodočasnicima radosno dočekao papu Franju 6. lipnja 2015.
Od 2006. godine bio je uključen u osnivanje Povjerenstva za ispitivanje Marijinih ukazanja koje je pod nazivom Međunarodno istražno povjerenstvo o Međugorju (Commissione internazionale di inchiesta su Međugorje) osnovano 17. ožujka 2010. Njegov rad pod predsjedanjem kardinala Camilla Ruinija zaključen je 17. siječnja 2014. godine.
Za svoj rad i neumorno zalaganje za jednakopravnost svih naroda i za zaustavljanje rata i izgradnju mira na prostorima Bosne i Hercegovine te za zalaganje na planu ekumenizma i međureligijskog dijaloga kardinal Puljić primio je više priznanja među kojima su: počasni doktorat iz humanističkih znanosti koji mu je 1995. godine dodijelilo državno sveučilište Grand Valley u Grand Rapidsu u američkoj državi Michigan; počasni doktorat dodijeljen 2001. godine u gradu Arequipi (Peru) na katoličkom sveučilištu “Santa Maria”; međunarodna mirovna nagrada Perdonanza (Opraštanje) talijanskog grada L’Aquila dodijeljena 2002.; povelja udruge Mare nostrum croaticum dodijeljena 2011. godine; priznanje Europskog pokreta u Bosni i Hercegovini dodijeljeno 2012.; odlikovanje Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom dodijeljeno 2022. godine.
Život i djelovanje kardinala Puljića opisani su u većem broju knjiga, a nekima je on sam i autor. Među njima su: “O stradanjima s nadom I.”, “O stradanjima s nadom II.”, “Križni put”, “Moje prve konklave”, “Ne trnite svjetla (izbor iz propovijedi)”, “Pisma Mariji”, “Pisma Pavlu”, “Cristiani a Sarajevo”, “Moje druge konklave”, “Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti (izbor iz propovijedi)”, “Iz župnikove torbe”.
Večernji.ba
