0
0
Nadbiskup Aldo Cavalli rođen je 18. listopada 1946. u Leccu u talijanskoj regiji Lombardiji.
Za svećenika je zaređen 18. ožujka 1971. Nakon studija sociologije i politologije te studija na Papinskoj crkvenoj akademiji godine 1979. ušao je u diplomatsku službu Svete Stolice. Godine 1996. imenovan je apostolskim delegatom za Angolu i apostolskim nuncijem u Svetom Tomi i Principu te je zaređen za biskupa. Godine 2001. imenovan je apostolskim nuncijem u Čileu, 2007. u Kolumbiji, 2013. u Malti i u Libiji, a 2015. u Nizozemskoj, piše Slobodna Dalmacija.
Papa Frane imenovao ga je 27. studenoga 2021. apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu svetog Jakova Međugorje, a 11. veljače ove godine preuzeo je službu. Na tom je mjestu naslijedio prvog vizitatora, pokojnoga poljskoga nadbiskupa Henryka Hosera.
Monsignore Aldo, ponajprije hvala što se pristali na razgovor za Slobodnu Dalmaciju. Zahvaljujemo i gospođi Mariji Dugandžić na prijevodu s talijanskog na hrvatski tijekom ovog intervjua.
Nakon diplomatske crkvene službe, sad ste umjesto u mirovini, kao Papin izaslanik u Međugorju prije svega pastoralno usmjereni. Koje su sličnosti odnosno razlike između službe nuncija i vizitatora?
Prije svega postoji jedna temeljna činjenica. Za nas, kada nas Gospodin preko Pape šalje na jedno određeno mjesto, to je za nas poslanje. Papa mi kaže: idi u Angolu, uzimam svoj kufer i idem u misiju. Posljednja moja misija je bila u Nizozemskoj, i potpuno ista stvar. Iz Nizozemske me poslao ovdje, to je misija, poslanje, potpuno isto. I poslanje, misija, uvijek je pastoralna, ali različita, jako različita. Jedna je stvar kada si u misiji u diplomatskoj službi, a posve je druga stvar kada si u misiji, kao ovdje, u milosti, u pastoralu. Temelj je isti, način je različit.
Stanje u Nizozemskoj
Kako ste sami rekli, posljednja država u kojoj ste bili apostolski nuncij je Nizozemska. Iz te zemlje stalno stižu vijesti o opadanju broja vjernika i svećenika, nedjeljne mise se služe svaka dva tjedna, crkve se zatvaraju i prodaju za razne namjene. Slična je situacija i u drugim nekad većinski kršćanskim zemljama na Zapadu. Slažete li se da je danas vrlo aktualno pitanje: Quo vadis Europo?
Bio sam na službi u različitim zemljama svijeta, Afrike, Latinske Amerike, Europe, također i u Libiji. Svaka država, svaki kontinent, treba biti promatran u svojoj vlastitoj povijesti, u vlastitoj kulturi. Ali jednu stvar sam primijetio: u jednoj te istoj zemlji, tijekom promjene dvije ili tri generacije, dolazi do velike promjene kulture. Na poseban način je to sada u većini zapadnog svijeta, a na poseban način u Nizozemskoj koja u svemu prednjači. Prvu stvar koju trebamo uzeti u obzir: ta kulturalna promjena odnosi se na Zapad, tu su stotine milijuna stanovnika, dok u svijetu živi osam milijardi ljudi, a Crkva je u cijelome svijetu. I kada želimo uzimati Crkvu u obzir, trebamo je uzimati u međunarodnim razmjerima.
I druga stvar koju trebamo uzeti u obzir je, Nizozemska i Zapad. Prije 40, 50 godina, na nedjeljnu misu u Nizozemskoj je išlo oko 70 posto ljudi, 70 posto stalnih vjernika, a kad su bili veliki blagdani u crkvu je dolazilo i 90, 100 posto vjernika. U isto su vrijeme na deset milijuna stanovnika, imali 40 tisuća svećenika i redovnica. Izvan Nizozemske imali su 13 tisuća misionara i 70 biskupa. Nakon 40, 50 godina, u crkvu danas ide dva do tri posto ljudi, i to starih ljudi. Vrlo je malo svećeničkih zvanja, duhovnih i redovničkih zvanja vrlo malo. Zašto? To je važno. Došlo je do promjene kulture. Kultura je prije bila više književna, filozofska, misaona kultura, zatvorena kultura. A sad je ta kultura potpuno tehnička, znanstvena, međunarodna, i također: Bog, čemu mi služi?!
Na koji način onda danas navijestiti evanđelje jednoj toliko sekulariziranoj civilizaciji?
Veliki problem koji imamo, koji se zove nova evangelizacija, jest upravo to. Kako evanđelje, koje nije kultura nego Objava, navijestiti, približiti tim ljudima. Ja sam u nuncijaturi u Nizozemskoj primao grupe studenata, i to su bile međunarodne skupine, jer su sva sveučilišta dvojezična, na nizozemskom i engleskom jeziku. Pitali su me o Vatikanu, Svetoj Stolici, o Papi. Ja sam njima govorio i objašnjavao stvari počinjući od Isusa Krista. I svi su bili jako pozorni. I onda su mi postavljali mnoga pitanja, i nitko, baš nitko od tih mladih nije bio protiv nas.
Kako navijestiti evanđelje njima koji žive u toj novoj kulturi?! Ako stvari nastave ići ovim tijekom, kultura će biti još više radikalizirana. S Duhom Svetim trebamo vidjeti kako doći do te kulture. Ono što sam primijetio u svome radu je sljedeće: prva stvar je da ne smijemo ni suditi, ni kritizirati.
Diktatura relativizma
Kao apostolski nuncij imao sam brojne pozive na mnoge susrete i bio sam s ljudima satima i satima. Nisam ih ni kritizirao, ni osuđivao, nisam govorio ni o Crkvi, nisam govorio o vjeri, nisam govorio o Papi, nisam govorio o nama, samo sam bio s njima. Uvijek, uvijek, ali baš uvijek, u jednom određenom trenutku, oni bi mi počeli postavljati pitanja, o Bogu, o Crkvi, o Papi, o drugim temama, i ja sam ulazio u razgovor ondje gdje su oni to tražili. I tu je započinjala evangelizacija.
Možemo li reći da su na promjenu kulture u današnjem zapadnom svijetu utjecali liberalizam i konformizam, koji su se uvukli i u crkvene strukture, kao i diktatura relativizma, kako je naše doba označio papa u miru Benedikt XVI.?
Vidite, današnji svijet, ovaj svijet je potpuno internacionaliziran, u svijetu vlada globalizacija. Dakle, sve je međunarodno, mladi se koriste internetom i drugim sredstvima komunikacije, društvenim mrežama, naprimjer. Svi se koriste time, katolici, protestanti, muslimani, hinduisti, budisti… Ista stvar, samo na drugačiji način, kao i u Isusovo vrijeme. Bilo je jako puno religija, puno bogova i svatko je slijedio boga kojega je želio. Isus kaže: ja sam Istina, a Pilat ga pita: što je istina? A tko posjeduje istinu?
I danas je u biti isto. Svi kažu da posjeduju istinu, a znanost kaže da posjeduje istinu. U toj situaciji, diktature relativizma, izazov je: kako navijestiti evanđelje koje imamo. Što je Crkva više ujedinjena, što ima više vjere, što više moli, više će navijestiti evanđelje. Što bude više razjedinjena, manje će naviještati evanđelje.
Devet mjeseci ste apostolski vizitator u Međugorju, mjestu gdje se već 41 godinu, prema svjedočanstvu šestero vidioca, ukazuje Majka Božja. Crkva još nije donijela konačni pravorijek o autentičnosti događanja, ali je prije tri godine papa Frane dopustio organiziranje i službenih hodočašća. Što bi mogao biti sljedeći Papin potez, možda proglašenje Svetišta Kraljice Mira?
Kao što sam vam već rekao u pripremi ovog razgovora, glede ukazanja postoji Međunarodna teološka komisija u Vatikanu, i kao što se to događa i s drugim ukazanjima, ta komisija studira po različitim kriterijima je li nešto istina ili ne. Ovdje je bilo različitih komisija, kako biskupijska komisija, tako i komisija biskupske konferencije bivše države, vezano za ovu stvarnost. Papa Benedikt XVI. je pokrenuo jednu posebnu Komisiju koju je vodio kardinal Camillo Ruini.
Pronađena milost
I onda je prije četiri, pet godina papa Frane odlučio reći svima da se može ovdje dolaziti, odnosno službeno hodočastiti: biskupima, svećenicima, institucijama, župama, biskupijama, jer je ovo mjesto milosti, a župi Međugorje dao posebnu jurisdikciju tako što je poslao apostolskog vizitatora, koji trajno boravi ovdje. Za svaki Festival mladih, Papa šalje svoju poruku koja je jako duboka, a govori o značenju koje daje ovome mjestu milosti.
A proglašenje Međugorja svetištem, koliko je to realno?
Na svemu tome radimo, ali jedna stvar je jasna: ovo je sveto mjesto.
Od 1981. godine, otkad su počela međugorska zbivanja, bilo je progona sa strane onda vladajućeg komunističkog režima protiv franjevaca, vidioca, župljana i hodočasnika. Fra Jozo Zovko, župnik s početka ukazanja, nepravedno je osuđen i izdržao je zatvorsku kaznu, sad je još uvijek pod kanonskim sankcijama kojima se prijetilo i pokojnom fra Slavku Barbariću. Zašto je bilo toliko protivljenja Međugorju pa čak i sa strane crkvenih struktura?
Uvijek kada se događa jedna nova snažna stvar u Crkvi, imate osobe koje su sklone tome, i koje su protivne tome. I onda s vremenom, temeljne stvari koje Gospodin želi, koje Duh Sveti želi da se ostvare, uvijek se s vremenom ostvaruju u Crkvi. To je uvijek tako, i tako je bilo s Međugorjem.
Prije 41 godinu to je bilo jedno jednostavno i siromašno mjesto, koje je činilo ono što može da bi preživjelo. I nakon 41 godine imamo mjesto milosti gdje dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta, prolaze tisuće kilometara, kako bi pronašli milost. Evo, to je ta promjena stvarnosti, kao što je i u drugim stvarnostima u Crkvi diljem svijeta.
Ipak, treba istaknuti da je jedan od glavnih motiva koji dovode hodočasnike u Međugorje, činjenica da se govori o tome kako se Gospa tu ukazuje. Vidiocima se na početku ukazanja predstavila kao Kraljica Mira, a deset godina poslije na ovim se prostorima vodio krvavi rat. Danas smo svjedoci okrutne agresije Rusije na Ukrajinu, naš svijet je pod prijetnjom nuklearnog rata, poruke mira su aktualnije nego ikada… Što će biti s nama?
Imamo jednu stvarnost čovječanstva koja je strašna. To je opisano u Bibliji, ne u povijesnim spisima, ali tako dubokim tekstovima u prvim glavama Knjige Postanka. Kain i Abel, njih dvoje su imali sve. Kain je imao polja, a Abel je imao koze. I Kain ubija Abela. To je opis našega čovječanstva.
U ovome svijetu možemo imati sve, ali imamo ratove, ratove i ratove. Kada je Isus uskrsnuo, prva poruka koju je uputio je: Mir vama! I ta rečenica se uvijek ponavlja, mir, mir i mir, i uvijek ćemo je ponavljati. Ali ima jedna stvar: ako ja u sebi ostvarim Božji mir, ja sam čovjek mira. Ljudi koji ovdje dolaze, i koji se ispovijedaju, oni ne ispovijedaju samo svoje grijehe, oni žele promijeniti svoj život. Postaju muškarci i žene mira. I u tome trebamo nastaviti i moliti.
Suradnja župljana
Ova je župa i prije ukazanja bila poznata kao vjernička, katolička. Prije 41 godinu župljani su počeli prihvaćati Gospine poruke, posvetili su se više molitvi, postu, obraćenju, čitanju Biblije, redovito su svaki dan sudjelovali na misi. U župljane su se ugledali hodočasnici koji su dolazili Međugorje. Kako u svim ovim godinama vidite ulogu franjevaca koji vode župu i župljana?
Ovo mjesto je mjesto mira i milosti, i to je mjesto velike suradnje župljana i franjevaca. Ljudi ovdje dolaze u crkvu i zaista puno sudjeluju, i odrasli i mladi. Izgradili su pansione, neke hotele i dućane gdje prodaju nabožne predmete. Kao što ste vjerojatno vidjeli, ovo je mjesto potpuno otvoreno, i dućani su udaljeni tek nekoliko metara.
Nikada se zbog toga u crkvenom prostoru nije osjetila neka smetnja, nikada. Ravnoteža ljudi ovoga svetoga mjesta je vrlo visoka. Franjevci rade dobro. Oni su na jednoj dobroj razini i znaju ispovijedati na međunarodnoj razini. Isto tako i časne sestre franjevke: pogledajte kako je tu sve uredno i čisto, one su tu, i mnogi drugi laici koji s njima surađuju.
Kad biste ukratko opisali, nazovimo je međugorsku duhovnost, što je to specifično što obilježava Međugorje? Jesu li to ispovijedi, slavljenje euharistije, klanjanja, molitva krunice osobito na Brdu ukazanja, križni put na Križevcu… Možemo li sve to jednostavno nazvati novom evangelizacijom u praksi, o čemu je ovdje nedavno bilo riječi na Mariološko-marijanskom nacionalnom kongresu?
Prije 41 godinu, Gospodin je želio pokrenuti u ovome mjestu, koje je bilo kao mnoga mjesta u svijetu, jedno mjesto milosti. Tko god dolazi ovdje, mladi, odrasli, djeca, obitelji, ulaze u milost. A mi surađujemo, na najbolji mogući način što možemo, u euharistiji, ispovijedima, klanjanju, čašćenju križa, u odlascima na Brdo ukazanja i Križevac, kao u dva “svetišta”, surađujemo u tome.
U ovom ambijentu milosti, i uz pomoć te milosti, ljudi mijenjaju unutarnji stav. To je obraćenje: unutarnja promjena, a to je djelo milosti. Ono što se ovdje radi, euharistija, klanjanje, krunica, ispovijedi, odlazak na ta dva spomenuta “svetišta”, to je nešto što se radi u svakoj župi, ali ovdje je zbog milosti, postalo mjesto milosti.
Hodočasničke potrebe
Vaš je mandat pastoralni, bdijete da se odgovori na duhovne potrebe hodočasnika. Što bi se u tom smjeru još trebalo poduzeti? Recimo naprimjer, trebalo bi napraviti novu kuću za duhovne obnove posta, molitve i šutnje. Ima fratarsko zemljište kod groblja u Bijakovićima, u prirodi i tišini, a više od 15 tisuća ljudi godišnje iz cijeloga svijeta dolazi u “Domus pacis” koja se raspada, 24-satno klanjanje održava se u kapelici koja samo što ne prokišnjava…
Posljednja zgrada koja se ovdje izgradila je dvorana Ivana Pavla II., poznata i kao “žuta dvorana”. Izgradila se 1998. godine, kada je dolazilo nekoliko tisuća hodočasnika. Sada, nakon dvadesetak godina, ne dolazi nekoliko tisuća nego nekoliko stotina tisuća hodočasnika. Pastoral je odgovoriti tim hodočasnicima, dobro ih prihvatiti u duhovnom smislu.
Mi imamo ovdje jedno radno tijelo sastavljeno od oca provincijala, oca župnika, ekonoma, moga tajnika i mene, i upravo tražimo način kako izići u susret tim potrebama. Moramo uskladiti, istinski uskladiti i objekte da bi mogli dobro prihvaćati hodočasnike.
I za kraj, bili ste nedavno kod fra Joze Zovka u samostanu na otoku Badiji u korčulanskom arhipelagu, gdje vjernici mogu doći na seminare i duhovne programe sa svojim svećenicima. Svi ukrajinski biskupi pozvali su ga da im u Lavovu održi duhovne vježbe, a u Međugorju i cijeloj Hercegovini ne smije služiti misu, propovijedati, ispovjedati… Što biste mogli reći o tom susretu, kakav je dojam fra Jozo ostavio na vas?
Fra Jozo ima svoje redovničke poglavare, koji imaju kompetencije vezano za njega i nad njim, ja nemam nikakvu kompetenciju. Moj mandat i moja nadležnost je nešto drugo. Ali, fra Jozo je star, ima 82 godine i bolestan je. Evanđelje nam kaže: bio sam bolestan i pohodio si me. I ja sam slijedio evanđelje i otišao sam na otok Badiju posjetiti ga.
Vrisak.info/protv
