0
0
Pomoćni biskup Vrhbosanske nadbiskupije u mirovini mons. dr. Pero Sudar u intervjuu molitvene zajednice “Nanovo rođeni” na Youtube kanalu govorio je o djetinjstvu i odrastanju u dolini Neretvice, bolnim iskustvima svoje obitelji i ljudi toga kraja u II. svjetskom, kao i proteklom ratu, zločinima te pomirenju i budućnosti BiH i hrvatskog naroda.
Život u dolini Neretvice
Biskup Sudar rodom je iz sela Bare, župe Solakova Kula. Ondje provodi i svoje umirovljeničke dane, a ekipi mladih iz molitvene zajednice “Nanovo rođeni” iz Zagreba na čelu s Matijom Ricovom, koji snimaju dokumentarni film o stradanju Hrvata konjičkog kraja i doline Neretvice kao dio projekta dokumentiranja zločina nad Hrvatima u BiH, otvorio je dušu te otvoreno pričao o lijepim, ali i bolnim temama iz vlastita i života ljudi Klisa, piše Večernji list.
U tom je kraju odrastao u za Hrvate teškom vremenu nakon II. svjetskog rata, koji je snažno, pečatom bleiburške tragedije, obilježio život njegove, ali i brojnih hrvatskih katoličkih obitelji. Od sedam članova obitelji, iz II. svjetskog rata vratio se samo njegov otac, petorici se ne zna za grob, a jedan je osuđen nasmrt u Mostaru. Za djetinjstvo u obitelji u kojoj je bio najmlađe od devetero djece vežu ga lijepa sjećanja, ali i tragedija. Teške životne okolnosti, posvjedočio je, promijenile su i njegova oca koji se, nakon što je preživio Bleiburg, iz veseljaka pretvorio u zatvorenog čovjeka.
– Kao student teologije nagovarao sam ga da mi ispriča svoje iskustvo, odgovorio mi je da pustim, da to meni neće pomoći, a njega jako boli. O događajima u Bleiburgu više sam doznao tek na studiju u Rimu. Prije te spoznaje bio sam svjestan da nad mojom obitelji i narodom lebdi nešto negativno, neka teškoća zbog koje nismo odgovarali vlasti i sustavu. Iz toga se rađalo nepovjerenje – opisao je u intervjuu biskup Sudar. – Ovdašnjim ljudima vjera je bila sve, nisu je možda razumijevali kao što često ne razumijemo ni sam život, ali su je voljeli i živjeli. Molitva je bila svetinja i nije se propuštala. Ni u mojoj kući ni u drugima. Nedjeljna misa također – crtice su iz sjećanja biskupa Sudara. U razgovoru za zajednicu “Nanovo rođeni” mons. dr. Pero Sudar govorio je i o odnosu s većinskim, muslimanskim stanovništvom prije rata. O vjeri susjeda muslimana, kaže, nisu mnogo znali, tek da su i oni bili jako pobožni. – U tom odnosu postojala je granica koju se nije prelazilo. Ona je počinjala još iz škole. Mi katolički dječaci, koji smo znali zadirkivati katoličke djevojčice, nikad ne bismo zadirkivali muslimanske. Zajedno smo se igrali, dijelili kruh, ali bili smo svjesni različitosti u vjerskom pogledu – kaže biskup Sudar. Radi školovanja napušta klišanski kraj s 11 godina. Idilu suživota teško narušava rat, osobito sukob Hrvata i Bošnjaka, u čije izbijanje nije vjerovao. Čak ni nakon govora Alije Izetbegovića u jednom od konjičkih sela ujesen ’91. Kada je poslao poruku tada muslimanskom narodu da taj prelijepi kraj ne smiju napustiti. – Naivno sam vjerovao da do tog sukoba neće doći jer i jedni i drugi bili smo žrtve. Nažalost, prevario sam se. Bio je to rat za teritorij koji, nažalost, danas nikome ne koristi. Ljudima je rečeno: “Ako vi njih nećete, hoće oni vas.” Drugi su označeni kao prijetnja – mišljenje je biskupa Sudara.
Posebno ga, kaže, žalosti nedostatak političke mudrosti, uz koju se sukob između Hrvata i Bošnjaka mogao izbjeći. Povijest BiH i prostora bivše države je, smatra, takva da su svi u jednom trenutku bili žrtve, a u drugom su drugima nanosili nepravdu, a taj naboj nepovjerenja koji se tako stvarao u jednom bi trenutku eskalirao. – Mi na ovim prostorima nikad nismo imali dulje razdoblje slobode i demokracije, poštivali smo naredbe nadređenih, zanemarujući ljudska i moralna načela. Kad bi nam ti nadređeni rekli da ubijamo druge, mi bismo to činili. Izostao je i odgojni i obrazovni sustav u kojemu će se poštovati istina, u kojemu će se cijeniti svaki ljudski život, imati sposobnost voljeti i poštovati druge. Tek kad usvojimo takva načela, naša ljubav prema vlastitom narodu bit će potpuno čista – smatra biskup Sudar kojega je, kaže, u ratu najviše plašila odsutnost empatije, zbog koje se ubijalo i djecu i starce. On je u knjizi “Hod po ranama” opisao i ratna događanja u Konjicu, počevši od ključne uloge u obrani konjičkog kraja od srpske agresije, koju je odigrao HVO, ali i napade Armije RBiH, koja se u nemogućnosti deblokade Sarajeva okreće k Neretvici i napada hrvatska sela. – Treba imati na umu da Bošnjaci nisu u to vrijeme mogli nabaviti oružje, za razliku od HVO-a, koji je imao otvoren prilaz prema Hrvatskoj. HVO je stoga inicirao obranu od agresije u uvjerenju da će se zajedno braniti i obraniti. U tom slučaju BiH bi danas drugačije izgledala. Nakon političkih previranja i nekakvih dogovora o podjeli BiH, Bošnjaci su osjetili da trebaju braniti teritorij koji dijele s Hrvatima. Pogotovo u situaciji kada su brojne njihove formacije došle iz istočne u središnju Bosnu. Tu dolazi do previranja, a umjesto političke mudrosti da se nađe zajednički jezik koji bi sačuvao i jedan i drugi narod, dolazi do sukoba. Ne treba zaboraviti da je hrvatska strana izdala naređenje da se Armija RBiH treba podrediti HVO-u ili napustiti ovaj teritorij. Svjesni da su jači i da žele zadržati taj teritorij, dolazi do sukoba i do progona Hrvata – mišljenje je biskupa Sudara. Držeći se načela istinoljubivosti, smatra da Hrvati nisu postupili politički mudro, ali i da druga strana nije bila dobronamjernija, držeći se đavolje logike “ako se ne obranim, bit ću žrtva”.
Večernji.ba
