0
0
Bosna i Hercegovina će uskoro dobiti poseban zakon o zatvaranju RMU Zenica, prvi zakon ovakvog tipa u našo zemlji. A rudari, prema kojima su dugovanja premašila 114 miliona maraka, čekaju kakva ih sudbina čeka, novi rudnik, penzija ili biro za zapošljavanje.
Slična sudbina ubrzo čeka još dva rudnika u Federaciji.
Bosna i Hercegovina potpisala je mnoge međunarodne ugovore i sporazume kojima se obavezala da će odustati od korištenja mrkog uglja, lignita, mazuta…
Nesumnjivo su potpisnici bili svjesni da će ovo biti težak i bolan proces za zemlju koja gotovo 70% električne energije dobiva sagorijevanjem uglja, koja je jedina izvoznica električne energije u regionu i u kojoj ovaj sektor direktno zapošljava više od 17.000 radnika.
Međutim, nevjerojatno je da vlast u našoj zemlji propušta rokove za realizaciju većine obaveza, nema strategiju i poduzima vrlo male ili nikakve korake za bezbolniju tranziciju. Ta tranzicija bi trebala uključivati prekvalifikaciju, obrazovanje, razvoj obnovljivih izvora energije i energetsku efikasnost, no vlasti i dalje insistiraju na izgradnji termoelektrana i ulažu u ugalj i fosilna goriva.
Ignoriranje pitanja energetske tranzicije može dovesti do najgoreg mogućeg scenarija – da najveću cijenu plate građani, privreda i zaposleni u termoenergetskom sektoru.
Ipak, jedno je sigurno – svi rudnici i termoelektrane u Bosni i Hercegovini biti će zatvoreni najkasnije do 2050. godine, čime će tisuće radnika ostati bez posla.
Jedan od njih je RMU Zenica, gdje se kako je rekao radi i na pilot-projektu pravedne tranzicije u Zenici i još dva rudnika, čija se proizvodnja planira u dužem vremenskom periodu.
MOŽE LI BIH BEZ RUDNIKA I TERMOELEKTRANA?
U BiH trenutno postoji 11 aktivnih rudnika uglja i 5 termoelektrana, a ovaj sektor direktno zapošljava više od 17.000 radnika.
Godišnja proizvodnja uglja, uglavnom lignita i mrkog uglja, iznosi oko 13 miliona tona, od čega se čak 94% koristi za proizvodnju električne energije, dok se oko 710.000 tona koristi za proizvodnju toplotne energije u domaćinstvima i centralnim sistemima grijanja u gradovima.
Osim TE Stanari, koja je puštena u rad 2016. godine, sve ostale termoelektrane stare su između 31 i 72 godine.
Također, Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu koja proizvodi više struje nego što su njene domaće potrebe, te je jedina izvoznica električne energije.
Razloga je više – tehnoloških, ekoloških i ekonomskih. Na kraju, svi rudnici i termoelektrane u državnom su vlasništvu i uglavnom neprofitabilni, a proizvodnja uglja u BiH se subvencionira. U periodu od 2015. do 2019. godine ukupan broj direktnih investicija iznosio je 16,54 miliona eura.
Tranzicija sa uglja, čije rezerve trenutno iznose oko 6 milijardi tona, na obnovljive izvore energije predstavlja veliki izazov za Bosnu i Hercegovinu, slažu se domaći i strani eksperti.
VJETROELEKTRANE I SLOLARNE ELEKTRANE?
Mr. sc. Semin Petrović iz Istraživačko-razvojnog centra za gasnu tehniku govorio je za BUKU o potencijalima obnovljivih izvora energije u BiH i njihovoj primjeni.
Kako ističe, iako se u medijima u BiH dosta govori o vjetroelektranama i solarnim elektranama, trend njihove izgradnje još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou.
Trenutno postoje tri izgrađene vjetroelektrane, sve u FBiH, ukupne snage 134 MW, te nekoliko stotina solarnih elektrana, koje imaju snagu manju od 100 MW.
Dakle, to je u odnosu na ukupnu instaliranu snagu postrojenja za proizvodnju električne energije (oko 4,7 GW) još uvijek zanemariva snaga, a i proizvodnja iz tih postrojenja na godišnjem nivou je skromna.
Međutim, prema riječima Petrovića, udio vjetroelektrana i solarnih elektrana u energetskom miksu BiH uskoro bi mogao značajno porasti jer je nekoliko njih već u fazi izgradnje ili pripreme. “U nekoliko općina su već tražene ili izdate dozvole za solarne elektrane ukupne snage od nekoliko stotina MW. Također, veliki broj subjekata iz industrijskog sektora i domaćinstava planira ili već realizira izgradnju manjih solarnih elektrana.
Također, Petrović dodaje da bi solarne elektrane trebale biti planirane zajedno s postrojenjima za skladištenje električne energije, poput baterija većih kapaciteta, što bi doprinijelo stabilnosti mreže.
Kao primjer navodi Tursku, gdje investitori u vjetroelektrane i solarne elektrane, koji planiraju skladišne kapacitete, imaju prednost u dobivanju dozvola i koncesija.
