0
0
U istraživanju koje je proveo američki PEW Research Center 74 posto roditelja djece u dobi do dvije godine navelo je da njihova djeca konzumiraju TV sadržaje, a čak 49 posto smartfone i 9 posto gaming. U dobi od pet do osam godina djeca više koriste tablete (81 posto) nego smartfone (59 posto), dok igrice igra njih 58 posto
Iako tehnologija nudi mnoge prednosti i ne možemo niti je se trebamo odricati, njezin utjecaj na dječji razvoj može biti složen i u konačnici dvosjekli mač. Razvoj samosvijesti, emocionalne inteligencije i metakognitivnih sposobnosti u ranoj dobi ključan je za zdrav osobni i društveni rast, no prekomjerna upotreba digitalnih uređaja može omesti ove procese. Istraživanja pokazuju da dugotrajno korištenje ekrana može utjecati na djetetovu pažnju, sposobnost pamćenja i emocionalnu regulaciju, a također smanjuje prilike za spontanu igru i interakciju s okolinom, što su ključni elementi razvoja kako društvenih vještina tako i kritičkog razmišljanja. Stoga, razumijevanje i kontroliranje utjecaja ekrana postaje nužno kako bi se osigurao cjeloviti razvoj djetetovih kognitivnih i emocionalnih kapaciteta u eri digitalne tehnologije. Ističe to Petar Čalić iz Deep Projecta, konzultantske tvrtke za ljudske potencijale.
– Mobilni uređaji, koji su vrlo kognitivno neinvazivni, u svojoj osnovi omogućuju lak pristup informacijama bez potrebe za dubokom kognitivnom obradom, što mijenja načine na koje razmišljamo i učimo. Fenomen “Google efekta”, koji se odnosi na tendenciju ljudi da zaboravljaju informacije koje mogu lako pronaći putem interneta, dodatno smanjuje potrebu za pamćenjem i pohranjivanjem informacija u dugotrajnu memoriju. Ovaj efekt utječe i na djecu, koja od najranijih godina usvajaju obrasce ponašanja gdje je “sve dostupno jednim klikom”, što im može smanjiti znatiželju i želju za aktivnim istraživanjem svijeta. Zbog toga dolazi do promjena u dječjem kognitivnom razvoju: djeca sve manje razvijaju sposobnosti kritičkog promišljanja i rješavanja problema jer su većinu odgovora navikla pronaći na ekranu. Smanjuje se njihova motivacija za istraživanje i otkrivanje novih informacija, budući da su većina znanja i odgovora dostupni na dohvat ruke. U konačnici, prekomjerna oslanjanja na ekrane i nedostatak poticaja za unutarnji kognitivni razvoj mogu dovesti do toga da se manje informacija pohranjuje u dugotrajnu memoriju, a s vremenom, ovakav način usvajanja informacija može potisnuti dječju prirodnu znatiželju i potrebu za stvaranjem vlastitih iskustava i razumijevanja – pojašnjava naš sugovornik.
– Prethodne, starije generacije ne mogu uopće razmišljati o ekranima, medijima i općenito tehnologiji danas na isti način kao što su o njima razmišljali “u njihovo vrijeme” – započinje pak Darija Korkut iz R&d Resilient by design. Ona je viši predavač na EFFECTUS veleučilištu iz nekoliko predmeta, a među ostalim i analitičkog menadžmenta te kritičkog mišljenja.
– Često se to “u moje vrijeme” može čuti kada pokušavamo djeci i mladima objasniti neke koncepte, zakonitosti, običaje, norme, ponašanja… i mi smo ti koji griješimo jer mislimo da su naša i njihova vremena usporediva. Sadržaje u tradicionalnim medijima kreirali su etablirani produkcijski izvori eksterno – filmski studiji, TV mreže/kuće ili uredništvo, i oni su odašiljani ili pojedincima ili široj publici za pasivno gledanje ili čitanje. Današnje su generacije djece i adolescenata non-stop okružene i “uronjene” u digitalno okruženje. Noviji digitalni mediji su oblik medija koji omogućuju istovremeno konzumiranje i aktivno stvaranje sadržaja. Ako govorimo o afinitetima mladih, tradicionalne medije su u potpunosti zamijenile nove digitalne tehnologije koje promoviraju i potiču interakciju i socijalnu uključenost i omogućuju mladima trenutačni pristup zabavi, informacijama i znanju, omogućuju društvene kontakte i vlastiti PR. Dakle, iskustvo njihova korištenja je krajnje personalizirano – ovisno o digitalnom otisku konzumenata – nadovezuje se Korkut. Povući će i zanimljivu paralelu. Kako su početkom 18. stoljeća knjige postajale sve popularnije, u javnosti je postojala bojazan da mladi ljudi previše vremena provode čitajući.
– Tema štetnog utjecaja tehnologije na mentalno zdravlje nije stvar trenda niti posljedica straha od novoga, teške prilagodbe ljudskog mozga ili kognitivnih sposobnosti na nove okolnosti, niti potrebe za homeostazom, odnosno stanjem ravnoteže, stabilnosti i sigurnosti, nego realan i velik problem s kojim se susrećemo, a nemamo za njega “lijek” – naglašava naša sugovornica.
Koliko se okolnosti mijenjaju, govori i podatak da su 1970. godine djeca počinjala redovno gledati TV s četiri godine, dok danas neka djeca započinju interakciju s digitalnim medijima već s četiri mjeseca. Američka pedijatrijska akademija preporučuje isključivanje svih ekrana u prisutnosti djece mlađe od 18 mjeseci, dok djeca starija od 18 mjeseci mogu koristiti elektroničke uređaje kratko, manje od sat vremena dnevno. No, Darija Korkut i na tih 18 mjeseci reagirat će s čuđenjem: “Nije li to puno prerano?”
Iako mnoga istraživanja, dodaje ona, dokazuju štetan učinak tehnologije na mentalno zdravlje, ako gledamo potencijalnu štetu i informiranost ljudi općenito, a primarno roditelja, može se reći da tema i dalje prolazi “ispod radara”.
– S jedne strane imamo pretjeranu kontrolu današnjih roditelja – “helikopter-roditeljstvo”, a s druge njihovu odgovornost ili suodgovornost za posljedice pretjeranog korištenja tehnologije kod djece jer se ne bave dovoljno svojom djecom pa im daju tehnologiju kao surogat za vlastito kvalitetno vrijeme. Osim toga, u javnosti se čak može čuti dosta o štetnosti mobitela za djecu, ali vrlo malo se govori o tome kako svojim primjerom roditelji utječu na djecu. Drugim riječima, svoju odgovornost prebacujemo na djecu. Trebamo najprije osvijestiti vrijeme koje sami provodimo na uređajima i prisjetiti se da djeca kopiraju i uče iz ponašanja odraslih pa ako mi za ručkom tipkamo, djeca će dobiti poruku da je to ponašanje koje je “normalno”. U istraživanje koje je proveo američki PEW Research Center, 74 posto roditelja djece u dobi do dvije godine navelo je da njihova djeca konzumiraju TV sadržaje, a čak 49 posto smartfone i 9 posto gaming. Nadalje, 25 posto roditelja djece u dobi od tri do četiri godine reklo je kako njihova djeca konzumiraju igrice, a 62 posto da koriste smartfone. U dobi od pet do osam godina djeca više koriste tablete (81 posto) nego smartfone (59 posto), dok igrice igra njih 58 posto. Čak 60 posto djece počelo je koristiti smartfone prije pete godine.
– Nažalost, nemamo slične podatke za Hrvatsku, ali prema istraživanju Instituta za društvena istraživanja iz prošle godine, digitalne uređaje tri i više sata na dan, nevezano za školu, koristi 23,7 posto učenika petog razreda, 47,9 posto učenika sedmog razreda te 55,8 posto učenika trećeg razreda srednje škole. Kod sve tri generacije učenika češće korištenje digitalnih uređaja povezano je s višim razinama depresivnosti, anksioznosti i usamljenosti te nižim razinama dobrobiti i zadovoljstva sobom. Pritom sami srednjoškolci identificiraju negativan ili izrazito negativan utjecaj korištenja digitalnih uređaja na učenje (42 posto njih), na kvalitetu slobodnog vremena (37,3 posto), na fizičko zdravlje (30,5 posto) i na mentalno zdravlje (29,4 posto učenika) – navodi Korkut. Kod odraslih je situacija slična. Digitalni uređaji utječu na našu pažnju, memoriju, percepciju, odnose s drugima.
– Postoji podatak da je, nakon što dobijemo samo jednu poruku ili mail, potrebno 23 minute i 15 sekundi da bismo povratili koncentraciju koju smo imali prije te distrakcije. Kod odraslih nije toliko izražen cyberbullying, ali sigurno osjećamo posljedice govora mržnje, podliježemo poremećaju opsesivne usporedbe i s time povezane tzv. Snapchat dismorfije… Pa i ta odgođena gratifikacija, koju često spominjemo u kontekstu djece, poremetila je i našu strpljivost. Problem se širi i na poremećaj spavanja, sindroma straha od neinformiranosti ili propuštanja događaja ili situacije, pa čak i sindrom izgaranja. Spomenuli smo i probleme s pamćenjem. Hipokampus je dio mozga, limbičkog sustava, povezanog s emocijama i dugoročnim pamćenjem. Povezan je s kompleksnim procesima kao što su formiranje, organiziranje i pohranjivanje sjećanja, a gledanje u ekran utječe na hipokampus… Sve navedeno direktno je ili indirektno povezano i s kritičkim mišljenjem pa onda i metakognicijom – kaže ona.
– U kontekstu ovih promjena, važnost metakognicije – odnosno sposobnosti “razmišljanja o vlastitom razmišljanju” – postaje sve očitija – nadovezuje se Petar Čalić. Metakognicija, pojašnjava on, uključuje svijest o vlastitim procesima učenja, kao i sposobnost planiranja, praćenja i prilagođavanja strategija za rješavanje problema. U tradicionalnom okruženju, razvoj metakognitivnih vještina omogućava pojedincima, osobito djeci, da postanu samostalni i prilagodljivi učenici koji razumiju kako najefikasnije obraditi, zapamtiti i koristiti informacije.
Znanstvenim istraživanjima dokazano je da su metakognitivno razvijenija djeca i akademski uspješnija.
– Međutim, kada su odgovori dostupni u samo nekoliko klikova, manjak potrebe za dugotrajnim i složenim promišljanjem može ugroziti metakognitivni razvoj. Djeca koja se oslanjaju na “kognitivno neinvazivne” mobitele često nemaju priliku vježbati promišljanje o vlastitim mentalnim procesima jer im tehnologija “preuzima” dio te funkcije. Ako se ne razvija sposobnost refleksije o načinu na koji uče i obrađuju informacije, djeca postaju manje svjesna svojih jakih strana i mogućih slabosti u učenju, što može ograničiti njihov kognitivni i emocionalni razvoj. Upravo zbog toga, poticanje metakognitivnih vještina postaje ključno u svijetu prepunom tehnologije koja nudi brzo rješenje za gotovo svaki problem. Razvijanjem metakognicije, djeca uče preuzimati kontrolu nad vlastitim procesima učenja, prilagoditi svoje strategije i bolje razumjeti kako pristupiti složenim zadacima, čak i u digitalno dominantnom okruženju – podcrtava Čalić.
Razvijanje metakognicije, dodaje, ključno je kako bi djeca postala svjesnija vlastitih procesa razmišljanja, no za cjelovit kognitivni razvoj potrebna je i sposobnost kritičkog mišljenja. Kritičko mišljenje predstavlja vještinu analiziranja, procjenjivanja i stvaranja mišljenja koje se temelji na razumu i objektivnim činjenicama, a ne na impulzivnim zaključcima. Dok metakognicija omogućava svijest o vlastitim procesima, kritičko mišljenje omogućava dublje razumijevanje, propitivanje i povezivanje informacija. Prekomjerno oslanjanje na ekrane može ugroziti razvoj ove vještine jer digitalna tehnologija često nudi brze i jednostavne odgovore bez poticanja djeteta da istraži i analizira podatke. Kada djeca odrastaju s tehnologijom koja pruža gotove odgovore, mogu izgubiti priliku za razvijanje kritičkog promišljanja kroz iskustvo i vlastitu refleksiju. Na primjer, kada dijete postavi pitanje na tražilici i dobije brzi odgovor, propušta priliku da istraži tu temu kroz vlastita opažanja, analiziranje i evaluaciju izvora informacija.
– Razvijanje kritičkog mišljenja nužno je za suočavanje s kompleksnim izazovima današnjice i pripremu za budućnost. Poticanjem djece da aktivno postavljaju pitanja, traže različite perspektive i promišljaju o kvaliteti informacija koje primaju, možemo pridonijeti njihovoj sposobnosti da postanu neovisni, informirani i odgovorni pojedinci u digitalnom društvu – poručuje on. Jedan od problema je i smanjeni opseg vokabulara. Metaanaliza koju su proveli znanstvenici sa sveučilišta u Valenciji, agregira 26 istraživanja s oko 470.000 sudionika. Tema istraživanja je učinak čitanja digitalnih sadržaja u slobodno vrijeme na razumijevanje. Otkrili su da čitanje digitalnih sadržaja povećava vještine razumijevanja, ali je pozitivan učinak šest do sedam puta manji nego kod tiskanih sadržaja, a najmanji je kod djece.
– Autori studije zaključili su kako velika izloženost aktivnostima čitanja digitalnih sadržaja može odvratiti mlade čitatelje od izgradnje čvrste čitalačke baze u kritičnom razdoblju prelaska s učenja da čitaju na čitanje da bi učili. A to je upravo faza u kojoj je najvažnije razvijati i osnaživati kritičko mišljenje. Povezan s time je i gubitak dubokog čitanja i činjenica da digitalni tekstovi utječu na vještinu razumijevanja. Da bismo razvili vještinu kritičkog mišljenja, važno je imati bazu. Naime, kritičko mišljenje je mišljenje više razine – nazivamo ga i refleksivnim. Refleksivno mišljenje obuhvaća razine evaluacije, analize i sinteze ili stvaranja i važno ga je odvojiti od reproduktivnog mišljenja – niže razine koje podrazumijeva pamćenje, razumijevanje i primjenu. Kritičko mišljenje puno je više od “kritičkog promišljanja” o nekoj temi. Kritičko mišljenje u svojoj srži ima izgradnju argumenata, dobrih, čvrstih argumenata koji su otporni na pobijanje. Što to znači? Ako želite znati obraniti svoje stavove, prosudbe i zaključke, morate imati dobar argument. U suprotnome, vaše će argumente biti lako pobiti – objašnjava D. Korkut.
Adanas je, kaže ona, važnije no ikad biti sposoban obraniti svoj stav. Dva su temeljna razloga za to: prvo, živimo u demokratskome društvu, gdje nam je dopušteno slobodno izraziti svoj stav. Naravno, ako njime ne ugrožavamo tuđi integritet ili sigurnost. Društvene mreže i portali prepuni su komentara i stavova ljudi, ali nažalost, vrlo je malo onih koji svoje komentare i stavove temelje na dobrim argumentima.
– No, preduvjet dobrog argumenta je i osvješćivanje vlastitih nedostataka u smislu kognitivnih ograničenja, u prvome redu heuristika i pristranosti koje koristimo spontano, ali konzistentno. Kulturne, poput stereotipa, predrasuda i diskriminacije ili, pak, organizacijske pristranosti, poput grupnog mišljenja ili organizacijske uskogrudnosti, posljedica su okruženja i one se mijenjaju ovisno o kulturi. Kognitivne pristranosti su posljedica evolucije i zajedničke su svim ljudima, bez obzira na to odakle dolaze. Zato su predvidljive i možemo na njih utjecati iako ih ne možemo potpuno eliminirati. Drugi razlog je tehnologija, odnosno količina informacija koje generiramo i dostupne su nam zahvaljujući tehnologiji. I ovdje smo žrtve pristranosti, ponajprije u percepciji i prosudbi informacija. Velik i još uvijek ne u potpunosti rješiv problem jesu dezinformacije i lažne vijesti, odnosno informacijski poremećaji kojih su dezinformacije samo jedna podvrsta. Kako biti suveren u odabiru točnih/ istinitih i relevantnih informacija kada i tu naš kognitivni sustav minira našu objektivnost, racionalnost i logiku? Jedan od primjera je Mandela efekt – sklonost da upamtimo informaciju, ali zaboravimo njezin izvor pa samim time i vjerodostojnost – govori D. Korkut.
Drugi primjer pristranosti na djelu u domeni informacijskih poremećaja jest efekt iluzije istine. Pojednostavljeno rečeno, puno puta ponovljenu laž naš mozak percipira kao istinitu. To je, opet, povezano s efektom izloženosti – što ste češće izloženi nečemu, to vam se ta stvar (informacije, nečije lice, glazba…) više sviđa. Važno je, ističu naši sugovornici, objasniti i razliku između dezinformacija i misinformacija. Dezinformacije su lažne i neistinite informacije koje se šire s namjerom obmane i manipulacije. Misinformacije su lažne, neistinite informacije koje se šire iz neznanja, odnosno namjera širenja nije obmana ni manipulacija. U svijetu gdje su ekrani i digitalna tehnologija neizostavni dio svakodnevnog života, slažu se naši sugovornici, postaje ključno osigurati da djeca razvijaju ključne vještine koje nadilaze jednostavan pristup informacijama. Pretjerano oslanjanje na digitalne uređaje može ograničiti njihov kognitivni i emocionalni razvoj, ugrožavajući razvoj kritičkog mišljenja i smanjujući potrebu za dubinskim procesiranjem i pamćenjem informacija. No, upravo u ovakvom kontekstu, naglašavaju, raste važnost poticanja takozvanih meta vještina – samosvijesti, emocionalne inteligencije i metakognicije te kritičkog mišljenja.
– Metavještine omogućuju djeci, ali i odraslima, da bolje razumiju svoje unutarnje procese, upravljaju svojim emocijama i reflektiraju o vlastitim postupcima i učenju. Samosvijest im pomaže prepoznati vlastite reakcije i razumjeti kako one oblikuju njihovo ponašanje, dok emocionalna inteligencija omogućava razvijanje zdravih društvenih odnosa i empatije. Metakognicija, pak, osnažuje djecu da preuzmu aktivnu ulogu u vlastitom učenju i prilagode se novim izazovima, unatoč lakoj dostupnosti brzih odgovora. Ulaganjem u razvoj ovih metavještina, možemo osigurati ne samo da djeca koriste tehnologiju odgovorno već i da izgrade solidnu osnovu za dugoročni osobni i društveni rast u digitalnom dobu – rezimiraju.
Niz je strategija kojima možemo podržati razvoj samosvijesti, emocionalne inteligencije, metakognicije i kritičkog mišljenja u digitalnoj eri. Primjerice, uvođenjem jednostavnih pitanja o tome što smo naučili i kako smo došli do određenih zaključaka, možemo početi razvijati svijest o vlastitom procesu učenja. Poticanje da sami istražuju određene teme i tražimo odgovore iz različitih izvora može nam pomoći u razvijanju sposobnosti procjenjivanja informacija i donošenja informiranih zaključaka. Simulacijom različitih društvenih situacija i poticanjem razgovora o osjećajima, možemo razviti bolje razumijevanje vlastitih i tuđih emocija, što nam pomaže u upravljanju odnosima. Vođenje jednostavnog dnevnika u kojem bilježimo svoje misli, osjećaje i reakcije na svakodnevne događaje može pridonijeti boljoj samosvijesti i prepoznavanju obrazaca u vlastitom ponašanju. Preporučuje se postaviti vremensko ograničenje na vrijeme koje provodimo pred ekranima, što nam pruža priliku za kreativne aktivnosti i društvene interakcije.
– Metavještine i kritičko mišljenje nikako ne možemo zaboraviti ni u kontekstu zaposlenika, pogotovo danas kada uz manjak radne snage imamo i veliki problem niske angažiranost. Danas kada čak 72 posto zaposlenika pokazuje neangažiranost, metakognicija i kritičko mišljenje postaju ključni alati za stvaranje motiviranijeg i produktivnijeg radnog okruženja. Metakognicija zaposlenicima omogućava da prepoznaju vlastite radne obrasce, slabosti i snage te prilagode svoj pristup zadacima, što može znatno povećati njihovu angažiranost. Kritičko mišljenje, s druge strane, pomaže zaposlenicima da bolje analiziraju radne zadatke, procjenjuju kvalitetu odluka i pronalaze efikasna rješenja za izazove. Razvijanjem ovih vještina, organizacije ne samo da potiču individualnu produktivnost i motivaciju već stvaraju kulturu učenja, proaktivnosti i odgovornosti koja vodi ka dugoročnoj angažiranosti i poslovnom uspjehu. I na koncu, najvažnije je znati da su kritičko mišljenje i metakognicija vještine koje se mogu razviti. I to su univerzalne vještine, jednom kada ih razvijete, koristit će vam jednako u privatnom i poslovnom kontekstu – zaključuju.
Ljubuški portal
