Bošnjaci traže da visoki predstavnik bude musliman

Kako je moguće da u tom kolonijalnom aparatu zvanom OHR nikada, ama baš nikada, nema mjesta za nekog muslimana na nekoj važnoj poziciji?

Autor: Mustafa Drnišlić

Nakon odlaska Christian Schmidt, čovjeka kojega su bošnjački politički i analitički diletanti godinama pokušavali predstavljati kao neutralnog europskog birokrata, iako je otvoreno, kontinuirano i sustavno pogodovao interesima hrvatske, ali i katoličke politike u Bosni i Hercegovini, kao mogući nasljednik pojavljuje se talijanski diplomat Antonio Zanardi Landi, član Malteški viteški red>.
Dakle, ne samo politički katolik poput Schmidta, nego i pripadnik jedne od najstarijih i najizraženijih katoličkih križarskih institucija Europe.
Iz lošeg u gore
Stoga se postavlja pitanje koje bošnjačka politička klasa uporno odbija postaviti već tri desetljeća: kako je moguće da u tom kolonijalnom aparatu zvanom OHR nikada, baš nikada, nema mjesta za nekog muslimana na nekoj važnoj poziciji?
Nije li zanimljivo, pa i indikativno, da u tzv. PIC-u, odnosno Vijeću za provedbu mira, mjesto ima i Turska, država s pola tisućljeća najbliže moguće povijesne prisutnosti u Bosni i Hercegovini, koja je diplomatski, politički i gospodarski daleko prisutnija u ovoj zemlji od mnogih europskih činovničkih satrapija, ali da se nikada nije ozbiljno razmatralo da visoki predstavnik konačno bude Turčin i musliman?
Nije li simptomatično da se nad muslimanskom većinom u Bosni i Hercegovini konstantno postavljaju kršćanske maharadže i gubernatori, gotovo po pravilu iz političkih i ideoloških miljea izrazito bliskih hrvatskom i katoličkom političkom korpusu?
Jer Schmidt nije bio tek nekakav “Švabo”. Bio je njemački konzervativac duboko povezan s katoličkim i hrvatskim političkim strukturama, čovjek odlikovan Redom Ante Starčevića u Zagrebu, dakle odličjem koje nosi ime ideologa hrvatskog nacionalizma, a koje nose i brojni hrvatski ratni zločinci.
I gle čuda, upravo tijekom Schmidtova mandata hrvatska politika u Bosni i Hercegovini dobila je ono što nije mogla dobiti ni UZP-om, ni agresijom Republike Hrvatske, ni Washingtonski sporazum, ni godinama institucionalnih blokada, i to kroz brutalnu intervenciju stranog faktora u izborni sustav Federacije, skrojenu prema željama HDZ BiH.
Schmidt je možda formalno došao iz sekularne Njemačke, ali je politički djelovao kao protektor hrvatskih, a time i katoličkih interesa u Bosni i Hercegovini.
Križarski pohod na Bosnu i Hercegovinu
Ako je Schmidt bio tek obični “politički katolik”, onda bi Antonio Zanardi Landi mogao biti nešto mnogo ozbiljnije – križar u doslovnom smislu te riječi.
Biti građanin ne samo Italije nego i suverenog Malteškog viteškog reda, biti visoko rangirani vitez Malteškog, ali i Vatikanskog viteškog reda, nije tek folklorna ili protokolarna funkcija nevažna za biografiju. Taj red predstavlja jednu od rijetkih preostalih povijesnih institucija europskog militantnog katolicizma, nastalu u vrijeme križarskih ratova i stoljetnog sukoba između kršćanske Europe i muslimanskog svijeta.
I upravo u trenutku kada europska i američka desnica sve otvorenije govori o “povratku kršćanske Europe”, kada se muslimane ponovno prikazuje kao civilizacijsku prijetnju, Bosni i Hercegovini sprema se novi visoki predstavnik iz takvog ideološkog miljea.
Prema autoru, to nije slučajno.
Riječ je, tvrdi, o povratku koncepta “kršćanske Europe” kao geopolitičkog projekta u kojem Bošnjaci kao muslimanska zajednica nisu ravnopravan narod, nego “remetilački faktor”. Autor dalje tvrdi da nastaje nova sinteza hrvatskog i srpskog nacional-šovinizma, cionističkih struktura, europske krajnje desnice i američkih konzervativnih krugova bliskih trumpizmu.
Povratak “kršćanske Europe”
Kao primjer navodi skup “Tradfest” u Zagrebu, gdje su, prema njegovu tumačenju, muslimani opisivani kao prijetnja Europi, Bošnjaci povezivani s terorizmom, a Bosna i Hercegovina predstavljena kao poligon islamske opasnosti.
Autor smatra da su takvi narativi uvod u novu demonizaciju Bošnjaka te upozorava da mogućnost imenovanja pripadnika viteškog reda za visokog predstavnika nosi snažnu simboliku povratka srednjovjekovnih refleksa prema muslimanima u Europi.
Istodobno optužuje “bošnjačko-probosansku” političku, medijsku i akademsku elitu za šutnju i slijepo oslanjanje na euroatlantske integracije, dok se, kako tvrdi, pred očima javnosti uspostavlja novi oblik kolonijalnog upravljanja Bosnom i Hercegovinom.
U tekstu se nadalje tvrdi da je međunarodna arhitektura u Bosni i Hercegovini postavljena tako da “muslimanski faktor” mora biti nadziran i kontroliran od strane kršćanskih centara moći kako ne bi politički manifestirao svoju brojnost.
Autor zaključuje da zato visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini nikada neće biti musliman jer, prema njegovoj interpretaciji, “kršćanski kolonijalni sustav ne postavlja muslimanske urođenike za upravitelje kolonije”.
Na kraju ocjenjuje kako eventualna smjena Schmidta nije samo personalna rotacija, nego simbolička poruka: odlazi politički katolik sklon hrvatskoj politici, a dolazi još izraženiji katolik čiji identitet nosi simboliku kršćanskog militarizma.
Bosnu i Hercegovinu opisuje kao laboratorij europskog straha od muslimanske političke većine, dok OHR vidi kao produženu ruku nove “kršćanske Europe”.