0
0
Read Time:27 Second
“Moji su iskoni nedovidno davni / Moji su izvori duboki i slavni / U mojim njedrima ljute rane peku / U utrobi zemlje zrno umiralo / pa stostrukim rodom iznova rađalo. / U suzama sijano u buri klijalo, / U zanosu jedrilo, u pjesmi zrijalo. / Moji su korijeni krvlju zaliveni, / Moji su koraci patnjom ispunjeni, / Mnogom je žiću groblje zemlja ova, / ali i kolijevka iz koje niče snova.” –fra Jakov Bubalo.
Ovu pjesmu napisao je, osamdesetih godina, fra Jakov Bubalo u samostanu u Tomislavgradu.
Pjesma je kasnije poklonjena Marku Perkoviću Thompsonu.
Happy
0 %
Sad
0 %
Excited
0 %
Sleepy
0 %
Angry
0 %
Surprise
0 %
