0
0
Sve je napravljeno kako se život u Orašac nikad ne bi vratio. Ali, oni koji su mu zatirali svaki trag nisu računali na ljubav Orašana prema rodnom kraju, ljubav koja je pobijedila i strah zbog kojeg se i danas rijetki odlučuju doći i vidjeti jednu sasvim drugačiju sliku sela, sela u koje se život polako vraća.
Iz Orašca, sela smještenog iznad doline Bile, udaljenog 12 kilometara od magistralne prometnice Vitez – Travnik, od rata su stizale tek šture i uglavnom ružne, na trenutke i jezive vijesti. Ovo selo nastanjeno isključivo Hrvatima prije rata imalo je nešto manje od 200 stanovnika koji su živjeli u 30-ak kućanstava. Pripadaju župi Brajkovići, Mjesnoj zajednici Mehurići, piše Večernji list BiH.
Ratna tragedija
U agresiji Armije RBiH na Hrvate Travnika početkom lipnja 1993. godine Orašani dijele sudbinu svojih sunarodnjaka te ih se protjeruje s njihovih ognjišta. Selo s 30-ak kuća uskoro postaje kamp pripadnika postrojbe El mudžahid, koju Hrvati središnje Bosne pamte po okrutnosti i zlu, među ostalim i ritualnim ubojstvima. Jedno od njih, ubojstvo Dragana Popovića, počinjeno je upravo u Orašcu. Osim glavne zgrade u kojoj je, prema nekim procjenama, bilo smješteno oko 200-tinjak boraca iz islamskih zemalja, novi “stanari” Orašca, u kojem ostaju sve do 1998., za sjedište svoga zapovjedništva, kojemu su pristup imali samo odabrani, biraju kuću Dragoljuba Bobaša-Tomića, jednog od glavnih predvodnika povratka života u Orašac. Na zidovima danas obnovljene kuće, u kojoj Dragoljub i njegova supruga Sanja provode ljeto, bili su ispisani brojni uvredljivi grafiti, natpisi na arapskom, ali i suprotno islamskoj tradiciji, oslikan mural ni manje ni više nego zloglasnog terorista Osame bin Ladena s kalašnjikovom u ruci. Svi ti tragovi davno su uklonjeni, prebojeni i sastrugani sa zidova. Kuća Dragoljuba Bobaša – Tomića pretvorena je u oazu mira u koju mnogi rado svraćaju uživajući u prirodnim ljepotama Orašca, ali i voćnjacima te pogledu na dolinu Bile, veći dio Nove Bile, a kad je vrijeme “čisto”, i Novog Travnika.
Selo je, inače, sustavno opljačkano tri godine nakon početka rata, 1996., mjesno groblje uništeno godinu dana poslije. Sve je napravljeno kako se život u Orašac nikad ne bi vratio. Ali, oni koji su mu zatirali svaki trag nisu računali na ljubav Orašana prema rodnom kraju, ljubav koja je pobijedila i strah zbog kojeg se i danas rijetki odlučuju doći i vidjeti jednu sasvim drugačiju sliku sela, sela u koje se život polako vraća i koje, kad god za to ima priliku, oživi.
– Anto Peša, Zdravkov, jer ima ih više, prvi je obnovio kuću prije desetak godina, on u kolovozu, a ja u studenome. Od te godine život se počeo polako vraćati u selo, nema nas još koji stalno ovdje boravimo, ali onih koji dolaze sve je više. Mnogi od njih obnavljaju kuće svojih očeva i djedova i rado provode svoje godišnje odmore u Orašcu. Ima ih i koji planiraju umirovljeničke dane provesti ovdje – kazuje nam Dragoljub Bobaš-Tomić. Put povratka života u Orašac kojim je krenula nekolicina Orašana je trnovit, ali njime se nastavlja najviše zahvaljujući volji i upornosti prijeratnih žitelja ovog sela.
– Dvije pune godine obilazila sam Općinu i Elektroprivredu prije nego što smo dobili priključak struje, i to privremeni. Suprug mi je govorio da odustanem i da ćemo nabaviti agregat, ali ja nisam htjela i sad imamo struju – kazuje nam Sanja Bobaš-Tomić. Njezin suprug Dragoljub kaže da su se, osim za struju, izborili i za vodovod i rasvjetu. Cesta im se, međutim, i dalje ne čisti zimi, zbog čega je selo u zimskim mjesecima bez stalnih stanovnika. Cesta se čisti do susjednog bošnjačkog sela Vranića, ali ne i do Orašca.
– Ja sam posljednje dvije godine od Općine Travnik za svaku sezonu dobio po 12 litara nafte za potrebe zimskog održavanja ceste. Nisam ih ni podignuo jer što možeš s 12 litara nafte? Ništa! – kazuje nam Dragoljub Bobaš-Tomić, jedan od glavnih inicijatora i predvodnika povratka života u Orašac. Orašani put povratku uglavnom, unatoč svim poteškoćama, trasiraju sami, a od hrvatskih dužnosnika koji im pomažu posebno ističu Bojana Domića. Za posjeta Orašcu zatekli smo i Slavka Blaževića. On, kao i drugi Orašani, s izuzetkom njih desetak koji žive u blizini, uglavnom u Biloj ili Vitezu, rasuti su po svijetu. Blažević u Orašac dolazi nekoliko puta godišnje.
– Kad god dođem u BiH, tu sam, u svom rodnom kraju. Dolazak u Orašac ne propuštam, obnavljam očevu kuću, radim na povratku života koliko god sam u mogućnosti i prilici – kazuje nam Blažević. Nitko od Orašana još nije prodao kuću ni imanje, što također potvrđuje njihovu odlučnost da će Orašac sačuvati od zaborava i ostaviti kao jedinstven dar svojoj djeci, potvrdu da je obnova života uvijek moguća i da zlo nikad ne može imati posljednju riječ.
Bez problema sa susjedima
Mjesto okupljanja raseljenih Orašana posljednjih nekoliko godina je kapelica Preobraženja Gospodinova. Zavjetni je to dar Karla Peše, koji je kao desetogodišnji dječak 1965. iz Orašca s roditeljima otišao u Slavoniju. U Njemačkoj je zaradio mirovinu, a danas živi u Zagrebu.
Kapelica je sagrađena od “domaćeg materijala”, kažu nam Orašani, od ruševina njihovih kuća, te za svakoga od njih ima i posebnu sentimentalnu vrijednost. Pred njom se okupljaju prve nedjelje u kolovozu uz blagdan Preobraženja Gospodinova, ali i u vrijeme adventa. – Najljepši advent je ovdje, skroman, ali tako lijep i svečan, koji je mnoge od nas koji smo se okupili pred kapelicom prošle godine ganuo do suza. Nema ljepšeg nego u svom rodnom kraju – kaže nam Sanja Bobaš-Tomić, koja vrijedno fotografira svaki važan događaj za Orašac, posjete i darove koje dobivaju, među ostalim, i od članica Udruge “Čuvarica tradicije” iz Nove Bile, koje su im na dar donijele zvono za kapelicu posvećeno u Jeruzalemu.
Kapelica je sagrađena na mjestu na kojem je nekad bio križ jer svi su stanovnici bili katolici. Običaj pozdravljanja s “hvaljen Isus i Marija” u selu se zadržao do današnjih dana. Potvrda je to da su život i vjera jači od svakog zla i nevolje, pa i onog koje je u ratu zadesilo Orašac. Oni koji puno desetljeće rade na povratku života kažu da s prijeratnim susjedima Bošnjacima nemaju nikakvih problema, žive skladno, često pomažući jedni drugima.
U Orašac, osim prijeratnih stanovnika, često dolaze i drugi ljudi, iz susjednih sela župe Brajkovići, ali i okolnih općina, Viteza, Novog Travnika. Posjetile su ih, kažu, i jedna Ruskinja i Filipinka, nevjeste Ljubana Peše, koje su se zaljubile i u selo i njegove običaje. Filipinka je čak naučila i praviti pitu, što je bez sumnje jedinstven prizor koji samo ljubav i želja za životom mogu kreirati. Orašanima, kao i onima koji su život vezali uz ovaj kraj, ne nedostaje ni jednog ni drugog. Odlučni su u namjeri da iz Orašca ubuduće šalju samo lijepe i dobre vijesti.
