0
0
U ovom dobu kada mnoge naše bake provode vrijeme za TV prijemnikom i prate razne serije – a to nije od jučer, nego traje bar zadnjih 15-ak godina – puno će lakše razumjeti i ovu dramu koju je Abraham proživljavao.
Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik
Uvod u pokajnički čin
Poštovane sestre i braćo! Mnogo puta u našem životu imali smo želju nešto promijeniti u svijetu u kojem živimo… često kažemo kako nam se ne sviđa ponašanje pojedinih ljudi koji obnašaju visoke funkcije ili njihove izjave… olako osuđujemo druge! Mnogo toga možemo popraviti samo jednim potezom, a on je najteži jer traži promjenu nas samih … Čut ćemo u prvom čitanju kako Abraham sluša anđela koji mu govori da ne diže ruku na dječaka. Koga mi slušamo u svom životu?! Često smo na kušnjama poput Abrahama, od nas se traži velika žrtva. Što smo spremni žrtvovati za Boga? Korizma je vrijeme dubljeg promišljanja našeg odnosa prema Bogu! Mogu li barem saslušati njegovu ponudu, njegov poziv na obraćenje i spremnost za novu šansu?! Poslušajmo ga u svom srcu!
Nema serija koje se ne prate: turske, indijske, španjolske, meksičke… Svatko želi promatrati život i „sudbinu“ drugoga, saznati nešto više. Sve se prati kroz suosjećanje i rado bi se pomoglo onima koji „ne vide“ u što ih bližnji – oni koje oni vole – uvlače.
Kušnja i prokušanost
I danas se nalazimo pred jednom vrlo zanimljivom dramom. Naime, u prvom čitanju iz Knjige Postanka, Abraham je na životnoj kušnji! Zajedno sa svojom suprugom Sarom, preselio se iz Mezopotamije u novu domovinu, po Božjoj odredbi. Sada se nalazi u sredini gdje pojedini kraljevi žrtvuju svoju vlastitu djecu, kako bi im bogovi bili skloni i kako bi se održali na svom kraljevskom prijestolju! Abraham se pita u svom srcu, kao i mnoštvo drugih ljudi, trebam li i ja učiniti isto svome Bogu, kako bih ga umilostivio i kako bih mu dokazao svoju vjernost i odanost?! Veliki teolog Leonardo Boff napisao je u svom komentaru na ovo čitanje: „Čovjek je stvoren da pripada Bogu!“ U prvom činu ove drame slušamo: „Bog stavi Abrahama na kušnju … Uzmi svog sina, jedinca svoga Izaka, koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu.“ Nešto slično biva u svačijem životu. Istom se u kušnji vidi, kakav je tko, jer: „Nitko sebe ne poznaje, ako nije kušan“ piše Sv. Augustin. Naš narod bi rekao onu staru narodnu: Na muci se poznaju junaci! Abraham se u kušnji pokazao pravim velikanom! U drugom činu slušamo: „Ondje Abraham podigne žrtvenik, naslaže drva, sveže svog sina Izaka i položi ga po drvima na žrtvenik.“ Ovdje je svaki glagol nova radnja. Novi prizor. Zato se ovo i preporučuje čitati lagano i upijati svaku riječ i nad njom meditirati. Inače se ne može ni doživjeti ni proživjeti ono, što su proživljavali starac Abraham i njegov ljubljeni sin Izak. Za njih dvojicu svaka je radnja bila – vječnost.
I veliki Dante je za ovu radnju napisao: „Kako bih ovdje suha oka ostao?“ (Pakao 20,21). Vrhunac je drame: „Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina.“ Bože! Nije li ovo pružanje ruke – kao da drži cijeli svijet! Ta radi se o sinu! I to – jedincu, koga ljubi! Rasplet radnje počinje dvostrukim pozivom: „Abrahame! Abrahame!“ „Tko se uzda u Gospodina, njega okružuje milost! (Ps 32,10) „Ne spuštaj ruku na dječaka, niti mu što čini. Sad evo znam da se Boga bojiš.“ Zastao je Abraham – kao pred otvorenim nebom! Svanuo je novi dan obojici! I Abrahamu i Izaku! Preobraženje Abrahamove duševne tjeskobe na vrhu Morije događa se uz cijenu križevnoga iskušenja kojemu nema premca u svetoj povijesti. Na primjeru Abrahama Izraelci su trebali naučiti kako Bog ne samo da ne traži nego strogo zabranjuje prinošenje ljudi za žrtvu. Kao pri svakom darivanju, važna je nakana darivatelja, a ne sam dar.
Smisao žrtve
Uz drugo čitanje, Pavao nam u ovom malom odlomku Poslanice Rimljanima otkriva pravi smisao Abrahamove žrtve. Abraham je odahnuo na brdu Moriji jer je Bog „providio“ drugu žrtvu umjesto njegova ljubljenog sina Izaka. No, sam Bog, Otac, sebe nije „poštedio“. On nas je toliko ljubio da je uistinu za nas predao svojega Sina.
Isus tumači Nikodemu u Evanđelju po Ivanu: „Bog je tako ljubio svijet da je Sina svojega predao…“ (Iv 3,16). To nas poziva na duboko razmišljanje o Bogu, o Kristu, o samima sebi. Zašto Bog baš tako ljubi? Isus je sav taj problem stavio pod jednostavno rješenje: Ljubav! Tko da razumije, tko da shvati? Komu dah da ne zastane pred tolikom Božjom ljubavlju za sve nas? Zar je čovjek koji je kruna stvaranja, koji je svojom voljom pao, toliko vrijedan? Kakva li preobraženja!
Misterij preobraženja
U evanđelju Bog svečano predstavlja apostolskim prvacima svoga Sina: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ On je onaj Jedinac! Ljubljeni! On je i predan u ljudske ruke! Jedni će ga „Osuditi na smrt, izručiti poganima, izrugati i popljuvati … ubit će ga“ (10,33-34). A drugi će poslušati Očev glas! Postat će i ostati – srcem i dušom – Sinovi učenici u svim životnim situacijama. Pa taman bili i kušani kao Abraham.
Da bismo razumjeli ovaj tekst, moramo dublje posegnuti u tumačenje ovog misterija preobraženja. Marko ovaj izvještaj smješta između dva Isusova navještaja o muci, smrti i uskrsnuću. To je za apostole uistinu bio šok do te mjere da je Petar rekao Isusu kako on to ne smije učiniti, te je došlo do oštrog sukoba između Isusa i Petra. Isus mu odgovara: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko!“ (Mk 8,33). I stoga, moramo razumjeti potrebu ohrabrenja apostola koju je Isus želio preobraženjem odaslati svojim učenicima. Sam Otac intervenira i zauzima se za svoga Sina. Taj trpeći Mesija jest njegov Sin. Otac ga već sada uzima u zaštitu, već unaprijed ukazuje na njegovu uskrsnu slavu. A učenici? „Slušajte ga!“ i slijedite kad vas poziva na put križa. Isus je već u svom prvom navještaju muke navijestio i svoje uskrsnuće. No, učenici to ni onda ni sada nisu razumjeli. Ovo je poruka i svima nama da nas naši križevi i kušnje ne slome, nego da nas ojačaju jer trpeći nepravdu ispunjamo Božju volju i doprinosimo preobraženju svijeta.
Svjedoci smo zadnjih godina tolikih napada na Crkvu i na sve što je sveto i vrijedno. Ono što je Crkvi najvrjednije jesu ljudi, Božja djeca koja su stvorena na Njegovu sliku. Nije ni čudo da je spreman ponovno za nas trpjeti da nas oslobodi od naše lagodnosti i života koji je posvećen samo onom „imati“, a ne „biti“. Ostanimo poslušni Isusovu evanđelju uz svu „žalost i tjeskobu“ svojega života, čvrsto oslonjeni na obećanu Isusovu riječ o „radosti i nadi“ koja nas čeka na koncu života.
Križ i patnja približavaju Kristu
Kada je jedan novinar pitao Sv. Majku Terezu o tom što ne valja u Crkvi i kod kršćana danas, te što bi trebalo promijeniti ona je odgovorila: „Vi i ja ne valjamo!“ Upravo svijest da nas jedino križ i patnja približavaju Kristu, pomaže nam shvatiti Božu ljubav, te da patnje i problemi imaju svoj smisao u Kristovoj žrtvi na križu. Pokušajmo osjetiti preobražaj i svjetlo koje on nudi te i mi poput apostola Petra izrecimo da nam je uz Isusa dobro, te molimo jedni za druge, da budemo više Božji, napose u ovo korizmeno vrijeme.
Kao i uvijek dosada, donosim jednu prikladnu priču za razmišljanje u ovom korizmenom hodu.
U posljednje vrijeme ocu su poslovi išli loše. Kod kuće se stalno svađao s mamom. Zato se njihov dječak najradije skitao. I djed je bio zle volje. Stalno je pio i ubrzo umro kao da je slutio sramotu koja se nadvila nad cijelu obitelj. Na kraju su zbog dugova morali prodati i kuću.
Majka je trpala posljednje stvari u veliku kutiju, a baka ju je gledala šutke, oslonjena o dovratak. Izvana se čuo zvuk automobilske sirene, znak da je tata postao nervozan.
„Idem, no, idem!“, mama je promrmljala sebi u bradu. Zatim je podigla glavu i odlučno rekla: „Neću se osvrnuti!“ i odmah se potom osvrnula. Bio je to posljednji pogled na izgubljeni dom. Dvije su žene imale oči pune suza.
Baka je još jednom duboko uzdahnula. Teška se koraka odvojila od kuhinje u kojoj je provela gotovo cijeli svoj život.
Mališan odjednom spazi križ koji je nezapažen ostao visjeti na zidu pa poviče:
„Bako, zaboravili smo na Bogeka!“
„Jesmo, dijete“, odgovori tužno starica. „Da nismo zaboravili na Bogeka, sad se ne bismo morali seliti!“
Koga smo mi zaboravili od početka ove godine i može li korizmeno vrijeme pomoći kako bi ponovno otkrili vrijednost Božje nazočnosti u našem životu? Neka nam Bog pomogne kako bismo se preobrazili i postali ljudi vrijedni poštovanja i pažnje, oni koji odražavaju Božju sliku u svijetu. Amen.
Tomislavcity
