LICA KOJA LAŠVANSKA DOLINA NE ZABORAVLJA

Fotografija bilježi trenutak noć prije razmjene, ali njezina stvarna težina nadrasta sam povijesni datum. Pred objektivom stoje strani mudžahedini i domaći ekstremisti – ljudi koji su u vihoru rata u Središnjoj Bosni postali sinonim za okrutnost i ideološki fanatizam. Dok mirno poziraju u trenirkama, pripremajući se za sutrašnju slobodu, nameće se mučno i neizbježno pitanje: čije su sudbine ovi ljudi držali u svojim rukama prije i nakon što je nastala ova fotografija?

Možda baš netko s ove fotografije nosi neizbrisivu krivnju za krvave napade i masakre koji su zavili Lašvansku dolinu u crno. Možda su upravo ovo lica koja su sijala smrt na Pješčari, Zabilju, Bobašima i Zubićima. Možda gledamo u oči onima koji su ostavili krvavi trag u Travniku, Križančevu Selu, Buhinim Kućama i na Busovačkim Stajama. Gledamo li ovdje egzekutore, mučitelje ili one koji su mirno promatrali patnju hrvatskih civila i zarobljenih vojnika? Gledamo li u ljude koji su iza sebe ostavili neizbrisiv trag obiteljskih tragedija, popaljenih sela i nikada zacijeljenih rana?
Danas, desetljećima kasnije, svjedoci smo agresivnih pokušaja da se povijest opere i estetski preuredi. Zločini se relativiziraju, dokazi se guraju pod tepih, a istina prešućuje. U tom opasnom procesu političke amnezije, krvnici se preko noći pokušavaju transformirati u nekakve “borce za pravdu”, dok se patnja žrtava minimizira. Ali istina se ne može izbrisati. Mi nemamo pravo na šutnju. Nemamo pravo zaboraviti mučene, ubijene i sve one koji se i danas vode kao nestali.

Ova fotografija nije samo povijesni dokument, ona je živa opomena. Lašvanska dolina pamti svaku suzu, svaku ugašenu mladost i svaku spaljenu kuću. Pamti i traži odgovore. Zbog prošlosti koju ne možemo promijeniti, ali ponajviše zbog budućnosti – dužni smo svjedočiti i ne dopustiti zaborav. Za istinu. Za pravdu. Za sve one kojih danas nema i koji se nikada nisu vratili svojim kućama.

Vitez Herceg-Bosna