0
0
Tetoviranje je na našim prostorima bilo poznato već u neolitskim kulturama, a običaj je najviše sačuvan kod Hrvata u dijelovima Bosne i Hercegovine, poglavito u Srednjoj Bosni i najveći značaj ima za vrijeme osmanlijskih osvajanja. Tijekom tih 400 godina katoličko stanovništvo bilo je izloženo stalnim napadima, progonima, pljačkama te otmicama i silovanjima djevojaka i mladih žena, kao i danku u krvi, odnosno odvođenju dječaka i mladića u janjičare. Kako bi zaštitili svoju žensku djecu i žene, tetovirali su im posebice ruke i prste, ali i prsa te ponekad čelo znakom križa, piše portal Večernjeg lista BiH. Tetovirane su djevojčice i žene, rjeđe muška djeca, između šest i 16 godina – kaže nam dr. sc. Vesna Haluga, autorica knjige “Znamen na koži – tradicijska tetovaža žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine”, izdane u nakladi Dominović i uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, čija će se promocija održati 1. lipnja u Kulturnom centru HKD-a Napredak u Zagrebu.
Na toj je temi V. Haluga doktorirala, a samo istraživanje trajalo je gotovo tri godine. Tradicijsko tetoviranje žena najzastupljenije je bilo između 1463. i 1878. godine.
– Tradicijska i kulturna baština oduvijek me zanimaju jer smatram da su upravo kultura i tradicija ono po čemu poznajete, ali i prepoznajete jedan narod te iznimno snažno komunikacijsko sredstvo kada želite promovirati svoju zemlju i njezine vrijednosti. Mi Hrvati često smo fascinirani svime stranim, naročito ako dolazi sa Zapada. Mislim da nedovoljno cijenimo svoje. Tradicijska baština ogromno je i neiscrpno hrvatsko bogatstvo, a tetovaža, s obzirom na to da posljednjih godina postaje sve popularnija, suvremeno je sredstvo neverbalne komunikacije kojim možemo popularizirati našu kulturu i baštinu – ističe i dodaje da je tetoviranje križa kao simbola kršćanstva uz primarno zaštitnu, imalo i funkciju svjedočenja pripadnosti vjeri, odnosno katoličanstvu. Zoran je primjer kako se tetoviranjem mogla obraniti čast, pa čak i spasiti život.
– Prema dostupnoj literaturi, to je jedina tetovaža na svijetu s originalno zaštitnom funkcijom i to je čini jedinstvenom na svjetskoj razini – pojašnjava za Večernji list. Tetovirane su uglavnom djevojčice, rjeđe dječaci. Istraživači su zabilježili 317 motiva koji se javljaju pojedinačno ili u kombinaciji s drugim, a najčešći su motivi križa, križevi s jelicama (jedna grana na gore, dvije grane na dolje). Sam postupak bio je izrazito bolan i simbolično izražava snagu, izdržljivost i hrabrost žene. Dr. sc. Haluga opisuje kako se boja kojom se obavlja tetoviranje dobiva od ugljena u prahu, čađe ili baruta. Sve tri osnovne sirovine miješaju se s vodom, majčinim mlijekom, pljuvačkom ili medom. Ugljen se ponekad miješao s rakijom ili mašću, čađa s mlijekom stoke (negdje samo mlijekom crne ovce), rakijom, petrolejem ili maslom.
Postoji više načina tetoviranja. Najčešće se na dijelu ruke koja će se tetovirati olovkom nacrtao željeni motiv, a potom se iglom bockalo, a na kraju se motiv premazivao smjesom ugljena, čađi ili baruta, meda i vrlo često mlijeka, majčina ili životinjskog. Koristio se ugljen drveta smreke koji se sjekirom tucao u prah. Umjesto meda, neki su majstori stavljali vodu u prah kako bi dobili tekućinu sličnu tinti. Za zapadnu Hercegovinu, područje Širokog Brijega, karakteristična je kora jasena ili čvršćeg papira za predložak. Osim križa kao najčešćeg motiva, tetovirane su i točke.
– Tetovirane su nadlanice i podlaktice, često prsti, najčešće mjesto između palca i kažiprsta, a rijetko, uglavnom samo točkama, lice. Oruđa i alati kojima se tetoviralo također imaju geografski predznak. U zapadnoj Hercegovini korištene su dvije igle, trn i šilo te kalupi od kore drveta, najčešće jasena. U jugozapadnoj Bosni trn i šilo, a najčešće se na svim područjima gdje se tetoviralo koristila obična šivaća igla – kaže.
U Rami se tetoviranje zvalo sicanje. Tetoviralo se u proljeće, najčešće na blagdan sv. Josipa 19. ožujka i na Blagovijest, a rjeđe i na Ivanje.
– Napuštanje tradicijskog tetoviranja započelo je prije Drugog svjetskog rata, a sve do šezdesetih godina 20. stoljeća tetoviranje se zadržalo kod katolkinja u BiH. Danas običaj polako izumire i nema funkcionalno-komunikacijsko značenje kakvo je imao tijekom povijesti. Moguće je još kod starijih žena, poglavito u području Srednje Bosne pronaći tetovaže, no njihovo značenje uglavnom je obredno ili običajno te su ujedno i simbol kršćanskog, katoličkog identiteta. Izvornog sicanja, (boc(k)anja) gotovo da više i nema – kaže za Vecernji.ba V. Haluga.
Nematerijalna baština
U Hrvatskoj se na taj običaj nailazi ponegdje u Lici, zatim u Dalmatinskoj zagori, zaleđu Šibenika te južnoj Dalmaciji, a pretpostavlja se, napominje, da je riječ o potomcima stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Motiv tradicijske tetovaže, bilo da je dodatno ukrašen ili ne, uzdignut je na razinu simbola otpora, žrtve, patnje, ali i snage i izdržljivosti što se u socijalno-društvenom diskursu zadržalo i u sadašnjosti. Njezina knjiga je, kaže dr. sc. Haluga, jedina na svijetu koja ima svoj pjenušac, nazvan Znamen. Postoji mogućnost da se tradicijska tetovaža uvrsti na listu nematerijalne baštine čovječanstva UNESCO-a, no to bi trebalo riješiti na razini ministarstava u BiH i Hrvatskoj, uz konzultacije s kulturnim i znanstvenim institucijama.
– Spremna sam pomoći i bit ću najsretnija kada se to dogodi – kaže dr. sc. Haluga, koja smatra da se motiv tradicijske tetovaže može koristiti i na uporabnim predmetima, što vidi kao izvrstan način promocije tog fenomena. Kad je riječ o percepciji tetovaže općenito, često se svode na stereotipe, i to uglavnom negativne, poput one da su tetovirane osobe pripadnici bandi i povezane s konzumacijom alkohola i droga.
– Kad je riječ o tetoviranim ženama percepcija je još negativnija. Činjenica je da se to pomalo mijenja, budući da je sve više popularnih javnih osoba, naročito sportaša, tetovirano. Nadam se da će u budućnosti češće tetovirati i motive tradicijske tetovaže – zaključuje dr. sc. Haluga.
Dr. Haluga kaže da istraživanje o toj temi nije bilo lako. – Prema dostupnoj, relevantnoj literaturi, izvedba, značenje i značaj hrvatske tradicijske tetovaže, njena društvena primjena iz diskursa rodnih odnosa i etničke pripadnosti, posljednji puta je znanstveno obrađivana prije više od stotinu godina, a komunikacijski aspekt s naglaskom na semiotičke aspekte tradicijske tetovaže žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine kao dijela tradicijske kulture do sada uopće nije istraživan. Iznimno sam zahvalna na pomoći Zoranu Stojanoviću, profesoru iz Rame koji je najaktivniji u očuvanju običaja tradicijske tetovaže, HKD-u Napredak – Glavna podružnica u Mostaru na čelu s Miroslavom Landekom, mom mentoru izv. prof. dr.sc. Nikši Sviličiću na velikoj potpori, Mladenu Topiću na predivnim fotografijama živućih, tradicijski tetoviranih žena i svima koji su sudjelovali u istraživanjima te svima koji su mi na bilo koji način pomogli – kaže.
– Tradicijska tetovaža, što je istraživanje također potvrdilo, učinkovit je medij za komunikaciju i jačanje pozitivnih predodžbi o spolu, ali i etničkom identitetu. – Svakako bi bilo dobro istražiti postoji li, iz perspektive tumačenja značenja iz intrapersonalnog i interpersonalnog komunikacijskog diskursa, povezanost odabira mjesta na tijelu za nanošenje tetovaže, motiva aplicirane tetovaže i osobnog značenja te neverbalne poruke koja se tetovažom želi odaslati – dodaje.
Pogledajte naš razgovor s bakom Katom koja je tetovaže izradila prije sedamdeset godina
