0
0
Dugo očekivana beatifikacija Franje Kuharića bliži se kraju, a to bi otvorilo put da omiljeni hrvatski kardinal krene na put proglašenja svetosti.
Potvrdio je to i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, koji je od Dikasterija za kauze svetaca dobio informaciju da nema prepreka iz Svete Stolice za proces beatifikacije i kanonizacije, dvadeset i dvije godine nakon Kuharićeve smrti. Kao i uvijek, Vatikan je pomno istražio sve dokumente potrebne da se pokrene proces beatifikacije i zaključak je da nema nikakvih prepreka.
Čekalo se strpljivo i na tu vijest iz Vatikana jer se godinama nije događalo ništa. Davno, na desetu godišnjicu smrti omiljenog hrvatskog kardinala, njegov nasljednik Josip Bozanić objavio je kako su se stekli uvjeti za njegovu beatifikaciju, a nakon toga ni crkveni krugovi, a još manje javnost, nisu znali je li započeo proces. Interes javnosti bio je usmjeren na kanonizaciju kardinala Alojzija Stepinca , koja je još na čekanju, a na Kuharića se gotovo zaboravilo.
Nije imao informacije ni monsinjor dr. Juraj Batelja, koji je redovito izvještavao što se događa u vezi s kanonizacijom Alojzija Stepinca, a u međuvremenu je tražio da se kanonski postupak pokrene i za Kuharića. Još donedavno dojam je bio da svi šute, a ni kardinal Bozanić nakon 2012. nije više o tome govorio.
Što se događalo “iza kulisa”, sada je teško objasniti jer godine čine svoje, a i mnogi su iz Kuharićeva vremena umrli i nisu mogli potvrditi detalje iz njegova života. Nije na životu ni monsinjor Vladimir Stanković, jedan od najbližih Kuharićevih suradnika, koji je sredio veliku arhivu vezanu uz rad Franje Kuharića. Kada “kaptolske priče” dođu do javnosti, uvijek tu ima pomalo mistike, pitanja bez odgovora, a tako je bilo i s Kuharićem.
Provlačila se teza, čak i u medijima, da je beatifikacija zastala zbog jala i ljubomore jer je Kuharić bio omiljen među vjernicima i svojom je skromnošću plijenio pozornost. Bio je, na neki način, oličenje Stepinčeva života, koji ga je i zadnje godine rata zaredio za svećenika.
Ta teorija, naravno, ne drži vodu, ali je činjenica da je godinama Kuharić pomalo bio prepušten zaboravu, za razliku od Stepinca kojeg je hrvatska Crkva stalno spominjala. Visoki crkveni dostojanstvenici okupili bi se jedanput godišnje, na dan Kuharićeve smrti 11. ožujka, i služili misu. I to je bilo sve. Onda je na čelo Zagrebačke nadbiskupije došao Dražen Kutleša, kao “papin čovjek”, zapravo svećenik kojeg je papa Franjo dobro poznavao i kojem je povjerio visoku dužnost u osjetljivim vremenima i za Crkvu i za državu.
Mnogi su vjerovali, a to se i dogodilo, da će tema Kuharićeve beatifikacije brzo doći na dnevni red, iako Kutleša po svom običaju nije dizao prašinu i sve je radio u tišini.
Mnogo je osjetljivija tema Stepinčeve kanonizacije i to Kutleša vrlo dobro zna, ali je otvorio put za beatifikaciju Franje Kuharića, omiljenog hrvatskog kardinala iz plejade slavnih koji su djelovali u posebno teškim vremenima i okolnostima.
Kuharić je rođen 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u podružnici župe Pribić kraj Jastrebarskog, i bio je trinaesto dijete roditelja Ivana i Ane. Pohađao je sjemenište na Šalati u Zagrebu i upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u glavnom hrvatskom gradu. Kao seljačko dijete osjećao je što Crkva znači za hrvatskog čovjeka, a kasnije su za njega govorili da je bio Božji čovjek, otac, prijatelj i brat.
I prije svega, istinski domoljub. Vjernici su ga doživljavali kao otvorenog čovjeka, vedrog, prisnog, “svojeg”, kojem su se divili, poštovali ga. Kao i Stepinac, Kuharić se posebno posvetio ljudima slabog imovinskog stanja, potlačenima, napuštenoj djeci, siromašnima kojima je trebalo osigurati hranu i krov nad glavom. Uostalom, dok je bio svećenik u župama, osjetio je patnje malog čovjeka i taj osjećaj za potlačene zadržao je do kraja života. Svaki bi tjedan pješačio do svetišta Majke Božje Remetske i razgovarao s ljudima, slušao njihove probleme, njihove strahove i pronalazio rješenja.
Taj osjećaj za malog čovjeka došao je u prvi plan kada je počela srpska agresija na Hrvatsku i kada je Kuharić svim snagama pomagao narodu u obrani. Išao je do prognanih, sokolio ih i u najtežim vremenima za Hrvatsku pokazao da suradnja “dvojice Franceka”, Tuđmana i Kuharića, vodi prema oslobođenju zemlje.
Kasnije, Kuharić je govorio da mu se ostvario životni san, oslobođenje Hrvatske, beatifikacija Stepinca i pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Bozanić je poslije govorio: “Kardinal Kuharić bio je nadasve čovjek vjernik, i to vjernik koji je iz dna duše vjerovao u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i u Božji svijet.
Vjernik informirane i formirane vjere koju je stalno, sve do svoje smrti, proučavao, ali ne samo zato da o njoj bude poučen, nego da sve više i više živi po vjeri. Bio je dakle vjerujući vjernik: u svagdanjoj i blagdanskoj svetoj misi i u cjelini svoga života i djelovanja.”
Na vjeru dječaka iz siromašne obitelji utjecala je majka koja ga je vodila u crkvu. Kuharić je kasnije govorio da njegov odlazak u svećenike nije bio nikakva drama. Ipak, mnogi su odustajali pa su od 115 upisanih sjemeništaraca u razredu 1931. ostala samo petorica. “Kada sam kretao u svećeništvo, zamišljao sam svoju svećeničku službu kao onu koju sam doživljavao u djetinjstvu, a to je bio moj svećenik u župi.”
“Na mome horizontu tada se pojavio ideal svećenika u licu krašićkog župnika Pavla Srketića. On mi je imponirao i svojim životom i svojim propovijedanjem i svojim postupcima u svom svećeničkom zvanju. Ja sam sebe zamišljao kao nekog budućeg župnika, i to župnika neke gorske župe jer sam volio prirodu, a u župi sam želio imati jednostavne ljude.” Ali, nažalost, život nije tako idealan, naslijedio je župnika koji je bio ubijen, a progoni su se pojačali nakon što ga je Stepinac zaredio za svećenika i poručio njemu i drugim svećenicima “idete u krvavu kupelj”. “Nije nas bilo strah. Mi smo na to računali. Za to smo se spremali i jednostavno smo bili pomognuti Božjom milošću. Čovjek se drukčije ponaša kada je prepušten sam sebi, a drukčije kada ga vodi vjera i ako s vjerom proživljava situacije.”
U mladosti je stekao i sve ono što je bilo potrebno da bude u vrhovima Crkve, iskustvo, brigu za ljude, pa i diplomaciju potrebnu za rješavanje problema. Proživio je policijske progone svećenika, spavao po kućama da ga ne uhite, obilazio biciklom vjernike po Samoborskom gorju, svjedočio ubojstvima župnika među kojima je bio i Pavao Bedenik koji je ubijen iz lovačke puške.
Svjedočio je i mračnom vremenu uhićenja Alojzija Stepinca, kada ga je presreo milicajac iz Rakova Potoka i upitao što narod o tome misli. “Mislim da on nije kriv, on je nevin”, rekao je Kuharić, a nakon toga su ga pokušali ubiti. Dobio je tri metka, ali je preživio. Poslije je doznao tko je pucao, ali mu je oprostio i čak ga vjenčao.
Takav je bio Franjo Kuharić kojeg je 1983. Ivan Pavao II. imenovao kardinalom. Bio je i prvi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, a i domaćin omiljenog pape koji je 1994. prvi put posjetio Hrvatsku. U zračnoj luci dočekali su ga Tuđman i Kuharić i zahvalili mu na svemu što je učinio za Hrvatsku.
Danas je potpuno jasno da Franjo Kuharić ide na put proglašenja blaženim i svetim i da na tom putu nema nikakvih prepreka. Uvijek je bio dosljedan sebi, i kada je upozoravao na događaje koji nisu bili po volji politike. Narod ga je doživljavao kao “dobrog kardinala” ili kardinala ljubavi i dobrote, a bio je bez sumnje karizmatska osoba.
U jeku strašnih zločina koje su počinile srpske snage i bivša JNA Kuharić je govorio: “Ako moj protivnik spali moju kuću, ja neću njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre.” A kada je Kuharić umro 11. ožujka 2002. godine, na njegovu sprovodu okupilo se 700 biskupa i svećenika, četiri kardinala i cijeli hrvatski državni vrh, a Bozanić je tom prilikom rekao: “Ako postoje nezgodna vremena, onda je on živio u jednome od njih, zajedno sa svojim vjernicima, sa svojim ponižavanim hrvatskim narodom kojemu je znao brisati suze, s kojim je znao jesti gorki kruh tuđine.”
Crkva se nikad ne žuri pa je tako bilo i u postupku beatifikacije Franje Kuharića. Išlo je to možda presporo, ali dolazi u trenutku kada Crkvi u Hrvata treba novi entuzijazam. Razočaranosti dijela vjernika zbog toga što je proces kanonizacije Stepincu očito na čekanju nema mjesta kada je riječ o beatifikaciji Franje Kuharića.
Razumljivo je da bi vjernici voljeli da ta dva procesa, i za Stepinca i za Kuharića, idu istovremeno, ali to u ovom trenutku nije realno. Koji će biti daljnji postupci Vatikana i pape Franje nitko ne zna, ali je svakako dobra vijest da Franjo Kuharić, sluga Božji, ide prema beatifikaciji, a sutra i prema kanonizaciji.
izvor: Hrvatska Republika Herceg-Bosna
