0
0
Foto:Shutterstock
Papa Pio XII. uveo je 1955. u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik”.
Taj datum izabrala je Druga internacionala 1889. u spomen na 1. svibnja 1886. kad je u Chicagu prosvjedovalo oko 40.000 radnika. Papa Lav XIII. izdao je iste, 1889. godine, encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj radnike ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje.
U Evanđelju po Mateju navodi se da je sv. Josip bio tesar. „Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin?“ (Mt 13,54) Papa Pio XII. nazvao je sv. Josipa „najčišćim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova“. Marksistička ideologija smatrala je kako isključivo ona promiče i štiti radnike.
No, davno prije Marxa radnik je u kršćanstvu bio častan ponajprije po Kristu koji je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili najbliže: Marija i Josip,ljudi koji su u trudu pribavljali svakidašnji skroman kruh. Opravdano je boriti se za radnikova prava, ali ne samo za njegova, već za prava svakoga čovjeka. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli” (usp. Pastoralnu uredbu II. vatikanskog sabora Radost i nada, br. 34).
